Povijest s ironijskim smiješkom

Jan Patočka, Što su Česi?, Durieux, Zagreb, 2000.

Na početku sedamdesetih godina u pismima prijateljici u Saveznu Republiku Njemačku Jan Patočka, češki filozof, profesor i disident, piše kratku i ironičnu povijest Češke, pokušavajući u njoj objasniti tko su Česi, odakle su došli i koje je njihovo mjesto u europskoj povijesti.

Pisma, izvorno pisana na njemačkom jeziku, poslije je počeo prerađivati, vjerojatno s namjerom da ih objavi kao esej. Danas tekst postoji u nekoliko verzija, a hrvatsko izdanje nastalo je na temelju češkoga prijevoda s njemačkog jezika iz 1985. koji je praška Panorama u suradnji s Arhivom Jana Patočke objavila 1992. Tako smo dobili na uvid »paradigmatski ogled o srednjoeuropskom identitetu jednog slavenskog naroda«, kako piše u uredničkoj napomeni na omotu knjige, a u prijevodu Manje Hribar.

Češki — težak jezik!

Što su Česi? — Kratki pregled činjenica i pokušaj objašnjenja, kratka je i zaokružena povijest Češke u sedam nenaslovljenih poglavlja u kojima autor navodeći temeljne podatke i činjenice neopterećeno i slobodno razmišlja o povijesti svog naroda, ne libeći se pri tome duhovitih i ironičnih opaski, slobodna promišljanja činjenica, pa ni kombinatorike što bi bilo da je bilo. Najbolju definiciju Čeha i češke povijesti, simboličnu i razumljivu svim narodima srednjoeuropskog prostora, dao je započevši svoj ogled: »Česi su malen srednjoeuropski narod koji napučuje zatvorenu, nekoć vrlo teško prohodnu zemlju (Češka) i uz nju prilijegajuću, otvorenu i prohodnu zemlju (Moravska). U nekim razdobljima ostala ih Europa uopće ili gotovo uopće ne primjećuje, a zatim postaju tema rasprava te zbog njih dolazi do dramatičnih napetosti. No, te se napetosti ubrzo smiruju i ponovno nastaje tišina, najčešće popraćena stanovitim stidom. Taj, otprilike, desetmilijunski narod govori zapadnoslavenskim jezikom kojega je teško naučiti te, iako mnogo toga preuzima od ostale Europe, već i zbog ovih jezičnih prepreka, vraća joj vrlo malo. Imena pojedinih Čeha s područja politike, glazbe, sporta povremeno postaju popularna, a u književnosti jedva je koji lik poznatiji od dobrog vojaka Švejka. O tom narodu koji se, poslije Prvoga svjetskog rata, među malim europskim državama pojavio kao izvjesni čimbenik, inače se ništa ne zna jer sve što je u vezi s njim, trivijalno je i nezanimljivo, ili se takvim čini.« Navedeni je citat primjer rečenice i stila kojima je pisana knjiga. Literarizirane činjenice stavljene u ironijski pomaknut kontekst čine povijest malenih naroda razumljivom velikima, a bliskom i prepoznatljivom malenima. Stalno rastrgani između velikih ideja i težnji, i problema i prepreka u pokušaju njihove provedbe u malenom i omeđenom duhovnom i površinskom prostoru, takvi se narodi lome unutar sebe u stalnoj težnji da budu barem dio, ako ne i inicijatori velikih europskih pokreta i pravaca, da budu čimbenik europske povijesti, naravno prosperitetne, pokretači napretka i novosti. Ali na tom putu, slijedeći tuđe ideje, nailaze na uvijek istu prepreku — kako ideje velikih naroda i pokreta prenijeti u vlastitu sredinu, a ne uništiti ili barem ne načeti vlastiti integritet i samostojnost. Ako se provode silom, rađaju otporom; ako se integriraju polagano, ne zažive svojom punoćom. Imperijalna obilježja takvih procesa teško je izbjeći, a dobro su poznata svim narodima srednje Europe, osobito nekadašnjim konstitutivnim dijelovima velikog i moćnog Habsburškog Carstva. Otud podudarnost povijesnih iskustava i lakoća čitanja Patočkine knjige. Promišljanje češke povijesti kao one koja se stvarala odozdo čini se logičnim i samorazumljivim, tim više jer je tako i postavljeno u europski kontekst: »Vjerujemo, zajedno s povjesničarima, da je češki problem moguće razumjeti jedino u okviru europskog razvoja, osobito razvoja zapadne Europe; povlačeći određenu paralelu s europskim razvojem, vjerujemo da je suvremeno češtvo nedjeljivo od socijalnih pojava uzdizanja nižih slojeva i određene nivelacije europskoga društva od kraja 18. stoljeća. Vjerujemo, također, da se radi o procesu koji zaslužuje veću pozornost jer nije izoliran; radi se o prototipu stvaranja društva odozdo, kakav se pojavljuje i drugdje, a u kojemu dotad potlačeni slojevi nastoje najprije postići ravnopravnost, zatim prevagu, a u stanovitoj mjeri i odlučujuću vlast.« Zaključci su logični i razumljivi svakomu tko poznaje temelje povijesnih kretanja, pa je onda nerazumljivo preuveličavanje čeških dosega razdoblja ranog industrijskog društva. Oni se mogu tumačiti samo na tragu potrebe malih naroda da sva svoja događanja i dostignuća definiraju kao epohalna: »Česi su prvo europsko društvo toga tipa koje je ovaj proces — u okvirima mogućim za ono vrijeme — uspjelo dovesti sve do relativno neovisne države, u kojoj mu je uspjelo stvoriti nacionalnu književnost, umjetničkog i znanstvenog karaktera, nipošto beznačajno gospodarstvo, industriju i tehniku, znanstveno i stručno školstvo itd. U tom smislu, Česi imaju, unatoč svojoj malenosti, pa čak i zbog nje, više od lokalnoga značenja.«

Češka ironija

Podudarnosti povijesnih iskustava razumljive su zbog sličnih povijesnih procesa kojima su srednjoeuropski narodi bili izloženi, pa su u tom kontekstu razumljive i mistifikacije nacionalnih atributa — jezika, književnosti i uopće važnosti kulture za razvoj ne samo nacionalne svijesti nego i širih povijesnih događanja, iako upravo ta simpatična preuveličavanja mogu zasmetati nekog, npr., snažno nacionalno osviještena Hrvata jer se može osjećati pokradenim u svojim nacionalnim mitovima i uvjerenjima kada su, npr., u pitanju stajališta o Češkoj kao predziđu kršćanstva u vrijeme prodora Turaka, o Česima kao najkatoličanskijem slavenskom narodu, o presudnom češkom utjecaju u održanju i financijskom uzdržavanju Austro-Ugarske Monarhije i ostalim očito općeproširenim srednjoeuropskim mitovima. Pa, ipak, Patočku od takvih zastranjenja, koja bi tekst odvela u dosadno i pretenciozno štivo, štiti stalno prisutan ironijski pomak i jednako površno, gledajući s pozicija povjesničara, tumačenje češke povijesti. U knjizi su sve povijesne činjenice stavljene u istu ravninu — i doseljenje s istoka opisano u legendama o praocu Čehu »koji dolazi u zemlju, od potopa nenastanjenu i dugo obećavanu« i čarobnice Libuše do, sigurno, najvažnije češke povijesne činjenice (gledano barem izvana) — Jana Husa.

Što od Čeha mogu naučiti Hrvati

Vrijednost objavljivanja Patočkine knjige u hrvatskom prijevodu može se nazrijeti u njezinu mogućem utjecaju na suvremenije i opuštenije razmišljanje ne samo o hrvatskoj povijesti u cjelini, jer bi to vjerojatno ipak bilo previše očekivati od ove knjige, nego u novom pogledu, a možda i vrednovanju tipičnih hrvatskih povijesnih mitova. Nakon čitanja Patočkine knjige postavlja se pitanje kako bi izgledala hrvatska povijest napisana s dobrohotnom ironijom. Odmak od vlastitosti i njezino relativiziranje često daju bolje rezultate od najstudioznijih istraživanja. Patočka nije preskakao činjenice, nije ih iskrivljavao, često se nije ni odmaknuo od nacionalnih pruveličavanja, ali se znao duhovito poigrati i narugati velikim nacionalnim ambicijama, kao što je bio primjerice pokušaj prenošenja relikvija sv. VojtĐcha iz Poljske u Prag, pa će svrhovitost cijeloga podviga dovesti u sumnju duhovitom napomenom da se to ionako moglo dogoditi samo čudom, uz suglasnost sama sveca! Svi narodi imaju sjajnu prošlost punu velikih podviga i ostvarenja, punu mitova i legendi, kontroverznih odluka, velikih poraza i pobjeda, pitanje je samo kako će je tumačiti i iščitavati. Patočka je pružio jedan model. Možda ne bi bilo loše da i sami dobijemo nešto slično — kratak, duhovit pregled hrvatske povijesti koji bi nam pomogao da bolje razumijemo što je u njoj bilo zbilja presudno, a što se takvim samo čini.

Lidija Barišić