Pohvala neskromnosti

Mladen Machiedo, Slatkogorka Italija, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.

Kad čitatelj prvi put prolista Machiedovu knjigu, učinit će mu se da ima posla sa svojevrsnim enciklopedičkim personarijem suvremene talijanske književnosti: stotinjak kratkih eseja naslovljeno je prezimenima i imenima pisaca (u inverznom, enciklopedičkom obliku), opremljeno datacijama rođenja i smrti te složeno abecednim poretkom. Reklo bi se: još jedan profesorski priručnik, namijenjen ponajprije studentima talijanistike i komparativne književnosti.

Doduše, sam oksimoronski strukturiran naslov čitatelja napućuje da nije posrijedi klasično leksikonsko štivo zasićeno biobibliografskim podacima. Čitanje natuknica otkriva da se iza enciklopedičke forme, koju obično povezujemo sa suhoparnom informativnošću, skrivaju zapisi vrlo osobnog karaktera. Machiedo nam zapravo pripovijeda o svojim prijateljstvima i poznanstvima s talijanskim piscima. Iako otprije znam da Machiedo nije profesor činovničkoga tipa, nego da strastveno uranja u modernu književnost, pa i sam piše pjesme i eseje i na talijanskom i na hrvatskom te tako izravno sudjeluje u kreiranju književnoga života obiju sredina, moram priznati da nisam ni slutio da on osobno poznaje tolik broj prominentnih talijanskih pisaca.

Još me jedan tip podataka zapanjio: u većini tekstova Machiedo spominje i korespondenciju s talijanskim piscima: s nekima je razmijenio i više od stotinu pisama, a u zapisu o Italu Calvinu skromno će pripomenuti da čuva samo četrnaest njegovih pisama. Moram priznati da sam pritom osjetio i malu grižnju savjesti zbog svoje lijenosti u otpisivanju prijateljima; zapravo se više i ne sjećam kad sam nekomu poslao klasično pismo; sve se svelo na odašiljanje kratkih poruka e-mailom; stoga me se Machiedo sa svojom golemom epistolarnom pismohranom doimlje poput čovjeka iz nekoga drugog doba, nešto poput onih renesansnih tipova koji su pri slaboj svjetlosti voštanice, prozebli, u dugim zimskim noćima pisali duge poslanice svojoj duhovnoj subraći diljem Europe.

Zapravo bi, u nastojanju da nađemo pravu žanrovsku odrednicu ovoj knjizi, bilo vjerojatno najtočnije kad bismo je svrstali u memoaristiku. Pripovijedajući o svojim prijateljima, Machiedo zapravo pripovijeda o samome sebi, o nečemu što je javnosti zasigurno najzanimljiviji dio njegove osobne biografije. Mimikrijska leksikonska forma samo je intertekstualno relacioniranje vlastitih zapisa unutar suvremenih postmodernih trendova u kojima se enciklopedička, prividno impersonalna i hladno-objektivistička forma, često stapa s vrlo osobnim, ispovjednim tipom iskaza. Prisjetimo se, primjerice, Kunderinih i Kiševih glosara u kojima su oni eksplicirali vlastite autorske poetike, Borgesove fasciniranosti enciklopedijama i imitiranja enciklopedičkih klasifikacija, zatim čitavih romana ispisanih u formi leksikona. Uostalom, i u hrvatskoj književnosti duga je tradicija fasciniranosti enciklopedijama, prisjetimo se, primjerice, Ujevićeva i Krležina nastojanja da se dosegne razina enciklopedijske erudicije, ali i suvremenog eksperimentiranja leksikonskom formom u rasponu od Predraga Matvejevića do mladoga Stanka Andrića. Naravno, i u talijanskoj književnosti Machiedo je mogao naći brojne primjere literarnomimikrijske uporabe enciklopedičke forme. Stoga njegov leksikonski personarij podrazumijeva i stupanje u implicitni dijalog s omiljenim prosedeom postmodernističke književnosti. Machiedova je knjiga zapravo sva u nastojanju da hladnoj, depersonaliziranoj formi enciklopedičke natuknice suprotstavi afektivan osobni sadržaj, iz kojega su često ispušteni elementi bitni za enciklopedički priručnik, a uključeni oni detalji koji se mogu činiti trivijalnima, ali su važni s aspekta male, osobne povijesti.

Ponekad u opisu karakternih osobina pojedinih prijatelja Machiedo doista doseže razinu humorističke bravuroznosti, primjerice u zapisu o Francu Verdiju. Ali, dok u tom tekstu dominira topli humorizam, u većini ostalih suočavamo se s oštrom, čak mediteranski rugalačkom ironijom, primjerice u zapisu o Dariju Fou. U tom afektivnom odlučivanju Machiedu nisu nebitne ni političke predilekcije pisaca: živcira ga među talijanskim intelektualcima ipak dominantno ljevičarstvo, u kojemu počesto prepoznaje znakove samodopadnoga paradiranja salonskim komunizmom, a posebno ne oprašta onima koji su se početkom devedesetih pokazali neosjetljivima prema sudbini Machiedove domovine, te su nešto petljali oko pitanja hrvatskoga nacionalizma i nedemokratske naravi režima.

Tehniku pripovijedanja u ovim zapisima sam Machiedo voli nazivati filmskom: oni nisu komponirani linearno-kronološki; uvijek zapravo započinju nekim karakterističnim detaljem, uvećanim u krupnom planu, koji postaje indikativnim za cijeli psihoportret osobe, a potom se u kratkim retrospektivnim sekvencijama, ili pak u nizu fragmentarnih prizora, nižu i druga bljeskovita prisjećanja na susrete i druženja. Dakako, takva fragmentarna, temporalno iskidana struktura izlaganja pridonosi afektivnoj obojenosti iskaza i izrazito stilistički markiranoj personalizaciji zapisa.

Moram reći da je sama forma ovakvih zapisa poprilično narcistička. Svi ti likovi iz personarija iskazuju se isključivo u dimenziji svojeg odnosa s autorom zapisa; doživljavamo ih kao veliki planetarni sustav u kojemu se svi ti planeti, čak i oni najveći, vrte oko središta gdje je naš pisac. I sam je Machiedo osjetio tu opasnost — koja je posljedica i forme zapisa, ali i njegove superiorne ironičnosti — te se u uvodu ispričava čitateljima koji bi mogli u ovoj knjizi očitati piščevu potrebu za isticanjem vlastitog selfa. Međutim, tom isprikom nije izbjegnuta narcisoidna dimenzija kojom je dubinski prožeta ova knjiga, ali u tome ne vidim osobit problem. Odnosno, bio bi to problem kad Machiedo ne bi imao pokrića za svoju narcisoidnost; ovako taj višak dobra mišljenja o sebi ipak primamo kao zasnovan i u velikoj mjeri opravdan, kao ponos pisca koji djeluje kao kulturni most između dviju kultura, strastveno uranjajući u književni život bez imalo profesorske distanciranosti i prisno drugujući s mnogim zanimljivim intelektualcima i sjajnim piscima. Stoga bi bila šteta da zbog lažne skromnosti ova knjiga nije napisana i da nam je to bogato osobno iskustvo ostalo nepoznatim.

Velimir Visković