Pivo gdje se vari — dobro stoje stvari

Havelova Audijencija u Gavelli prije dvadeset godina i Václav Havel ljetos u Dubrovniku

U gužvi uzvanika, znanaca, kolega, prijatelja razgledam izložbu Državnik i dramatičar Václav Havel u Opatičkoj 18, u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. Na četrdeset panoa letimična Havelova fotobiografija. Nasmiješeni Havel izlazi iz praškog zatvora Pankrác, 17. svibnja 1989; Havel s engleskim dramatičarem Tomom Stoppardom, osamdesetih godina; Divadlo Na Zábradli, gdje se Havel zaposlio kao scenski tehničar i gdje je od 1962. do 1968. bio dramaturg i kućni autor; Václav Havel, Drugarsko veče, Krešimir Zidarić i Ivo Serdar, Teatar ITD, premijera 28. veljače 1966; Havel kao pivarski radnik s vrećom na ramenu u Trutnovu, 1974; Havel, Audijencija, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, premijera 22. veljače 1980, Pero Kvrgić i Zlatko Vitez; iz programske knjižice Dramskog kazališta Gavella, Zagreb, Václav Havel, Očajno smiješno, premijera 3. studenog 1989.

Na str. 2 zapis Zvonimira Mrkonjića: »U siječnju ove godine Havel je zbog sudjelovanja u obilježavanju dvadesete obljetnice smrti Jana Palacha, koji je samospaljivanjem protestirao protiv sovjetske invazije, osuđen na osam mjeseci zatvora, odakle je pušten 17. svibnja. Drama Očajno smiješno donekle je autobiografska jer u njezinu glavnom licu, filozofu Leopoldu Koprivi, Havel vidi sebe sama u svojoj onemogućenosti da javno djeluje. U situaciji gdje njegovi poštovatelji traže od njega da se bori, a policajci da se odrekne svojih spisa, Leopold Kopriva zapao je u duboku krizu. To se očituje isto toliko u onome što govori, jer se služi frazama i klišejima, koliko i u odnosu prema ženama, koji su posve ispražnjeni od osjećaja. U tom okretanju u krugu, gdje se sve počinje mehanički ponavljati, Kopriva postaje klaun jer tragika njegova položaja postaje groteskna.«

Na jednoj fotografiji vidim Havela kao glumca u ulozi Vanjeka u Audijenciji u Činohernom klubu, u siječnju 1990. Glumi svoju autobiografsku ulogu. Vanja Drach i Iva Marjanović u Havelovoj Asanaciji, u Hrvatskom narodnom kazalištu, premijera 27. listopada 1990; Václav Havel, predsjednik Republike Češke, Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske i dr. Jiűí Kudelka, češki veleposlanik u Hrvatskoj, na dan inauguracije predsjednika Republike Hrvatske, Zagreb, 18. veljače 2000. Čudan je to osjećaj biti sudionikom u životu i recepciji Havelova dramskog stvaranja u nas, biti suvremenikom bajkovite preobrazbe dramskog pisca, disidenta, pivarskog radnika i glumca u predsjednika Češke Republike.

Kada je Havel 1990. postao predsjednik Čehoslovačke Republike, u anketi u tadašnjem tjedniku »Danas« napisao sam: »U prijelomnim povijesnim događajima, kada se društva nađu na raskršću, kao što se sada desilo s realnim državnim socijalizmom, princip dvojnosti izbija u svoj žestini: rušenje i obnavljanje, Sloboda i Vlast, Narod i Pojedinac, društvo i građanin, masa i individuum. Raspadaju se monolitne istine, dogme, partije, rađaju se druge partije, druge dogme, druge istine. Istine traju najdulje dvadeset godina, kaže dr. Stockmann u Ibsenovu Neprijatelju naroda. I ljudska sudbina postaje dvojna: oni koji su vladali bivaju detronizirani, kažnjeni ili usmrćeni kao u Shakespeareovim krvavim povijesnim kronikama. Oni koji su bili zatvoreni penju se na vlast. Žive mrtvace usmrćuju, mrtve mrtvace oživljuju. Kao i spomenike: jedne ruše, druge obnavljaju. I Václav Havel doživljava svoju sudbinu u ovim prijelomnim događajima. Bivši disident i zatvorenik postao je predsjednik Čehoslovačke Republike. Sudbina ga je načela u praškom proljeću 1968, koje je granulo točno dvadeset godina nakon Stockmannove potrošene istine, kada je Gottwald (Šumski bog) na čelu KP 1948. izbacio građanske stranke i njihove ministre iz vlade i uveo monolitnu jednopartijsku državu. Havelova sudbina začela se, tako reći, pred upadom sovjetskih tenkova u Čehoslovačku, ili kako bi Švejkov genij rekao, kao posljedica tenkovina Oktobarske revolucije. Podižući glas savjesti protiv totalitarizma i represije, Havel je autobiografski dramatizirao glas savjesti u svojim kazališnim komadima. 'Htio bih da kazalište bude glas savjesti, ljudi i društva', kaže Havel. Možda bi zbog zanimljivosti trebalo spomenuti da smo 1980. u Gavelli igrali dvije njegove jednočinke: Audijenciju i Izložbu. Tada je bio u zatvoru, ilegalnim putem poslali smo mu kazališnu knjižicu te predstave sa svojim potpisima. Ne znam je li primio tu knjižicu. O njemu se tada kao zatočeniku i disidentu malo znalo. Danas se o njemu kao državniku zna sve. Hoće li Havel državnik umjesto svojih sugrađana zatočiti Havela pisca, i zabraniti mu da piše? Jer Vlast ipak ne može bez žrtvenog janjeta. Hoće li danas, dvadesetak godina nakon neuspjeloga proljeća obnoviti građanske tradicije, hoće li pod njegovim državništvom socijalizam izvršiti samoubojstvo, ili će abdicirati kao Richard II.? Bilo kako bilo, željezni je zastor podignut i Povijest nastavlja svoju dvojnu igru igrajući sebe i ljudske sudbine.«

Predstave Audijencija i Izložba u režiji Božidara Violića, u prijevodu Ivana Kušana, godine 1980. proglasilo je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa najboljim predstavama sezone. A na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu četvero glumačkih protagonista (Helena Buljan, Pero Kvrgić, Zlatko Vitez, Vlatko Dulić) nagrađeni su lovor-vijencem.

Audijencija i Izložba rađene su usporedno sa Shakespeareovim kraljevskim dramama, Richardom II. i Henrikom IV., nad kojima je lebdjela Kottova interpretacija Shakespeareova velikog mehanizma vlasti; izmjenjivali su se pokusi Havela, detroniziranog Richarda i okrunjenog Henrika. Božidar Violić svoj je repertoarni prijedlog da igramo Havela u Gavelli i pokuse ugurao između pokusa dvaju Shakespearea, imajući na umu usporedbu s našom društveno-politički apsurdnom situacijom. Činjenica da je Havel te godine bio u zatvoru i da je Češka ambasada tražila da se izvođenje zabrani stvarala je u svima nama svijest o važnosti igranja Havela, dramsku napetost i izvan drame s dozom apsurda i humora svojstvena Havelovim jednočinkama pod naivnom parolom: Pivo gdje se vari, dobro stoje stvari.

Ljetos, dvadeset godina nakon Audijencije i Izložbe, susreo sam našega dramatičara i predsjednika Češke Republike Václava Havela u Dubrovniku. Bio je s gospođom Dagmar na predstavi Nemoćnik u pameti. Nakon predstave družio se u opuštenoj atomosferi punoj smijeha s glumcima Nemoćnika i redateljem Jiűíjem Menzelom, ćaskali smo o svemu i svačemu.

Rekao sam Havelu da sam igrao njegova Sladeka, zahvalio mi je (to je valjda prvi i posljednji put da predsjednik države zahvaljuje glumcu). Pitao sam ga da li je možda primio naše pismo i programsku knjižicu s potpisima sudionika Audijencije i Izložbe, koju smo mu ilegalno poslali. Rekao je da je u zatvoru bio pod strogim nadzorom policajca koji mu je povjerljivo priopćio da bi ga najradije ubio, ali mu njegovi nadređeni to ne dopuštaju...

Pitao sam ga kako su se Česi i Slovaci tako elegantno rastali. Odgovorio je s humorom: »Bojali smo se da netko ne bi bio možda ranjen...« Svi zajedno preselili smo se iz Gradske kavane u Talir — noćno sastajalište glumaca. I tu, na skalama od Talira, uz čašu piva (Pivo gdje se vari, dobro stoje stvari), Havel je nastavio veselo druženje s glumcima do ranih jutarnjih sati. Na rastanku autor i njegov lik Sladek u mojoj osobi spontano su se zagrlili. U dva sata ujutro Václav Havel napustio je šašavu Republiku Glumaca.

Pero Kvrgić