Oltar Domovine

Na inicijativu predsjednika Republike Franje Tuđmana svojedobno je u Predsjedničkim dvorima sazvan skup od pedesetak stručnjaka da bi raspravljao o središnjem mjestu odavanja počasti Hrvatskoj — o takozvanom Oltaru Domovine. Svi tada prisutni sjećat će se kako je većina, naročito oni s Gradskog poglavarstva, glatko prihvatila Predsjednikov prijedlog da to mjesto bude Medvedgrad; manjina se suzdržala od rasprave, manjina manjine upozoravala je na stanovite poteškoće u toj zamisli i na moguća druga rješenja. Jedna osoba, a zašto bih se morala suzdržavati od spominjanja te činjenice, bila sam to naime ja — decidirano se oprla Predsjednikovu prijedlogu i ukazala na Mirogoj kao na idealno mjesto. Još čuvam ceduljicu sa spontanom čestitkom Radovana Ivančevića. I ne samo što sam se oprla na skupu, nego sam svoje mišljenje, unaprijed formulirano i grafički opremljeno crvenim crtama, ostavila u kabinetu Predsjednika. To njega nije nimalo skrenulo od vlastita nauma, ali je poslije bilo jedan od razloga zbog kojih me, časovito, želio imati kao savjetnika za kulturu.

Moje opiranje izboru Medvedgarda zasnivalo se na averziji prema patetici i monumentalizmu, na poštovanju povijesne i spomeničke autentičnosti, na uvažavanju odličnih restauratorskih pretpostavki i obavljena rada pod vodstvom kolege Miletića, na relativnoj nepraktičnosti lokacije — velikom utrošku vremena kojemu se izlažu državni gosti; da dalje ne nabrajam. Moj izbor Mirogoja zasnivao se na europskoj vrijednosnoj dimenziji ponuđena prizora, na njegovu jakom urbanom i civiliziranom naboju, to jest na modernoj urbanoj tradiciji; na vrlo lakoj dostupnosti i vrlo skromnim potrebnim troškovima (postojeći obelisk u kružnom polju, pred glavnim ulazom, trebalo je samo retuširati, to jest uprojektirati vječni plamen, stražu i polaganje vijenca). No nedvojbena dojmljivost Bolléove arhitekture, pa ni praktičnost zamisli, nisu bile moja osnovna motivacija. Osnovna motivacija sastojala se u činjenici da se na Bolléovim kupolama, na zagrebačkom nebu, ravnopravno ocrtavaju katolički križevi, pravoslavni križevi, židovske zvijezde. Da taj sky-line nije nikad dirnulo ništa, pa ni Drugi svjetski rat. Da se na malo mjesta u Europi može ponuditi takav prizor tolerancije. A da je takav prizor i takva ponuda ono što nam je upravo najpotrebnije.

Završilo je kako je završilo. Ili, danas se vidi, još nije završilo.

Mnogo sam puta mislila poslije o tuđim i o svojim motivima. Mislila sam kako je sudbina burgova poput Medvedgrada da se ruše i obnavljaju, jer uvijek nešto brane. Svaki je vlasnik, vladar, vlastodržac imao prilike zahvatiti u njihov lik i funkciju. Legitimna bi, dakle, bila mogla biti i zamisao Franje Tuđmana, da ju je servisirala manje konformistična i oportunistička, a više ponosna i samosvjesna stručna i izvršna ekipa. Nije, dakako, probitačno umirivati tempo vlastodržačke nestrpljivosti. No u njezinu saldu, osim razornih učinaka po spomenik o kojima se dovoljno govorilo, ostalo je antologijsko djelo kipara Kuzme Kovačića, dostojno svoje daljine do posljednje kapi stakla. Ostala je i stanovita živost mjesta, potpomognuta i toplinom krčme, o kojoj se danas govori kao o nečemu nedopustivu za spomenički kontekst, a koja je, naprotiv, toliko bitna i životna u njegovoj svagdašnjici.

Ovih nekoliko godina prohujalo je preko Medvedgrada poput cijeloga stoljeća. Povijest ga još jednom rabi u svom obračunu, prijeteći da ga iz poštovane ruševine, pa pronevjerene ruševine, pretvori u nepoštovanu ruševinu. On se demonstrativno napušta, kao što se demontrativno uspostavljao. A pitanje je hoće li to biti u ime ekonomičnosti, modernosti i jasnoće, ili u ime repatetizacije političkog diskursa, zloporabe modernizma i resentimentalizacije biračkoga tijela.

Ostajem pri svojoj ponudi Mirogoja, s nešto manje čistom savjesti prema Medvedgradu — u njegovu povijest u međuvremenu je ušao nezanemarivi Kuzma Kovačić i učinio ga još složenijim predmetom za spasavanje. Ali Mirogoj, tako promišljena točka u govoru grada i zemlje, ne bi smio ostati tek plošna kulisa mjestu na kojemu se odaje počast Hrvatskoj. Ako grad i zemlja u održavanje sjaja njegove poruke, u kulturu memorije, u umijeće nasljeđivanja ne budu investirali, između bivšeg i sadašnjeg režima moći će se uspostaviti jednadžba po ruševini.

Željka Čorak