Nikomu sklono vrijeme

Nikomu sklono vrijeme

Dvije su kategorije posebno istaknute u Kunčevićevu uprizorenju Shakespeareove tragedije Romeo i Giulietta: prva je hirovitost vremena unutar toga djela, druga relacija suvremenosti i prošlosti

Drama Romea i Giuliette i danas, u vremenu kada se toplina ljudskih emocija promatra, i često hladi, u debeloj sjeni koju stvara tehnološka era, poziva na ponovna čitanja, reinterpretacije, osuvremenjivanja... Koliko je njezinu pozivu teško odoljeti, svjedoče mnoge obrade nastale različitim pristupima i u različitim medijima, a izazov uprizorenja ove Shakespeareove tragedije prihvatio se i Ivica Kunčević, postavivši je kao prvu premijernu izvedbu 94. kazališne sezone osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta.

Dvije su kategorije, koje se prožimaju u svim elementima izvedbe, posebno istaknute u ovom Kunčevićevom čitanju: prva je kategorija hirovitost vremena unutar toga djela, druga relacija suvremenosti i prošlosti. Ne samo da je radnja zaokružena u munjevitim događanjima jedne lude noći i mamurnoga jutra nego se vrijeme kao usud provlači kroz fabularnu nit u cijelosti: na početku vremena ima previše, a sadržaja kojim bi ga se ispunilo premalo, te ga u dokolici mladići ispunjavaju bahatim nadmetanjima i ispitivanjem vlastite snage u međusobnim tučnjavama.

Poslije Romeo (Saša Anočić) dolazi u grobnicu prerano, dok se vrijeme još nije ispunilo, i ne znajući da je Giuliettina smrt tek prividno samoubojstvo. Za Giuliettin (Sandra Lončarić) spas također nedostaje vremena — ona se budi prije fra Lovrina (Darko Milas) dolaska i, neposredno uvjerena u Romeovu smrt, poseže za vlastitom smrti kao jedinim mogućim izlazom, te sva fra Lovrina nastojanja da je odvrati od toga čina ostaju neuspjela.

A na to vrijeme - koje nikako i nikome da postane sklono - upozoravaju golemi sunčani sat i zvučna kulisa otkucaja crkvenih zvona. Naime, scenu je Ivica Prlender osmislio kao blago nakrivljen krug koji ispunjava cijelu pozornicu, a u njegovu je središtu visoka šipka: kako vrijeme protječe, tako se mijenja i kut iz kojega dolazi svjetlost i pomiče sjenu, ulazi u novi sat.

U završnom prizoru sat postaje Giuliettina grobnica koju Romeo oskvrnjuje, lomi na pola, upravo pomoću osovinske šipke — a demolirani sat jasno poručuje kako je vrijeme isteklo. Da vrijeme nije bilo hirovito samo prije četiri stoljeća, nego da se identične situacije mogu javiti i danas, Kunčević je naglasio u srazu renesanse i suvremenosti, čiji je suodnos ostvaren igrom sa samom fabulom te kostimografijom. Kako je riječ o čitanju koje pomiče radnju čak četiri stoljeća, jasno je već u prvom prizoru, koji prilično obećava: tri se napušena tinejdžera u užasnoj dosadi nabacuju praznim konzervama piva.

Taj početni prizor atmosferom i vanjštinom likova neodoljivo podsjeća na ekranizaciju Baza Luhrmanna: vrećaste hlače s velikim džepovima, neprirodno ljubičasta Mercuziova kosa. No, dok je Luhrmanu za nesmetan ulaz Montecchija na zabavu kod Capulettijevih dovoljna bila tek ideja organizacije plesa pod maskama, Kunčević jasno zadaje i temu bala — renesansu, premještajući tako radnju iz suvremenosti u vrijeme nastanka tragedije.

Zapanjujuća je dovitljivost kojom je kostimografkinja Danica Dedijer uspjela naglasiti posebnosti i jednog i drugog vremena, a da likovi lako i bez mijenjanja kompletne odjeće proživljavaju preobrazbe na samoj sceni, sele se u renesansu, pa opet natrag... Kao odraz elizabetinskoga vremena, osim bogate kostimografije (koja podsjeća na filmski hit Zaljubljeni Shakespeare Johna Maddena), valja istaknuti i glazbenu podlogu skladatelja Nevena Frangeša te koreografiju Darka Brkljačića.

No, pojedini prizori mogu ostaviti gledatelje u dvojbi. Primjerice, nije jasno zašto se istresa, a zatim skuplja raznorazna odjeća po plesnom podiju nekakva kluba. Posve je nemotivirana i scena kada fra Lovro istresa pola vreće zemlje po sredini pozornice, pa tu istu zemlju rukama mahnito skuplja i trpa natrag u vreću. Ipak, liku fra Lovre Kunčević je pridao posebno značenje, predstavljajući ga ne samo svećenikom koji je sebi dodijelio božansku moć poigravajući se sa sudbinom drugih ljudi, nego prije kao tragičan lik svjestan hirovitosti vremena. Ostali likovi nisu oblikovani istim kodom: dok su muški — Mercuzio (Krešimir Mikić), Paris (Vjekoslav Janković), Romeo, Benvoglio (Hrvoje Barišić) i Tebaldo (Davor Panić) — izgrađeni po uzoru na čovjeka suvremenosti, kojega iz ravnodušnosti razvoj događaja u samo jednom trenutku može potaknuti na rez, te on nastavlja djelovati nošen isključivo impulsom, svi su ženski likovi, pa čak i Giuliettin, lišeni toga sveprisutnog suvremenog nerva izazvanog raznim oblicima stresa... Osječko je uprizorenje književnoga klasika, dakle, u odnosu na doslovno čitanje djela napravilo nekoliko iskoraka. Ipak, o revolucionarnim pomacima ili o vatrometu originalnosti — s obzirom na već poznate ludističke postupke sa Shakespeareovim djelima — ne može biti riječi. Kada se govori o uspjelosti izvedbe, često se ističe važnost podjele, a ova je vjerojatno najbolja moguća u okviru trenutačnih osječkih kazališnih snaga.

Kristina Peternai