Nešto nije u redu...

Nešto nije u redu...

Filmska je glazba konačno dobila jednu od svojih izvornih funkcija: dobila je zadatak da prikaže nevidljivo, što je Goldsmithu ponajbolje pošlo za rukom u sceni silovanja djevojke iz susjedstva

Ideja o znanstveniku koji se dobrovoljno javlja kao pokusni kunić za vlastiti eksperiment nije nova. Novost je vrsta eksperimenta: čovjek postaje nevidljiv. Neobičnost i nevjerojatnost zamisli te postupno zamračenje znanstvenikova (ionako ekscentričnog) uma (pa tko ne bi poludio da ga se danima drži zatvorena u laboratoriju i da se na njemu eksperimentira ne bi li ponovno postao vidljiv!), pružila je skladatelju filma Čovjek bez tijela Jerryju Goldsmithu bezbroj mogućnosti. Na primjer, filmska je glazba konačno dobila jednu od svojih izvornih funkcija: dobila je zadatak da prikaže nevidljivo, što je Goldsmithu ponajbolje pošlo za rukom u sceni silovanja djevojke iz susjedstva.

U partituri filma Čovjek bez tijela postoji glavna tema, koja se pojavljuje u sanjalački-tajanstvenoj filmskoj najavnici (instrumentalna kombinacija povezuje gudače s elektronskim instrumentima). No glavna se tema ubrzo rasplinje (možda poput tijela znanstvenika Sebastiana) i vodstvo prepušta kratkim motivima i izrazitoj ritmici. Mudra (ali očekivana) kombinacija elektronskih i klasičnih instrumenata naglasila je nestvarnost priče (instrumentalna elektronika), ne dodirnuvši pritom u osjećaj instrumentalne dubine (zasluga boje u prirodnih instrumenata).

Uostalom, nije slučajno da je Paul Verhoeven odabrao Jerryja Goldsmitha kao skladatelja: »Doveo sam Jerryja Goldsmitha jer je u filmu morao postojati postupni prijelaz od zvuka znanstvenog eksperimentiranja do zvuka nevidljive opasnosti, a Jerry je jako dobar u tome. On zna dodati male elemente i orkestraciju i zvukove koji stvaraju osjećaj da nešto nije u redu, a da je cjelina i dalje tu.«

Da, glazba je čvrsto povezana sa slikom, teče zajedno s njom i nema namjeru izdvajati se ni po čemu. Ali... cjelinu (u smislu glazbeno-slikovne kohezije) bilo je teško postići.

Naime, zanimljiva ideja jednako kao i dobra glazba, na kraju su filma definitivno poražene scenarističkom nemoći da se stvori zaokružena cjelina. Povremene »rupe« u priči nisu s vremenom nestajale, nego su — upravo suprotno — kulminirale u filmskoj završnici. Tako je Goldsmith ostao u nezavidnu položaju skladatelja koji ne uspijeva prekinuti gledatelju dosadu i koji rasplinutu akciju s mnogo nelogičnih obrata ne može učiniti efektnijom i atraktivnijom.

Irena Paulus