Na vrbi svirala

Kako se može dogoditi da retrospektivna izložba Koste Angelija Radovanija, ili najnovija monografska Slobodana Vuličevića prođe gotovo nezabilježeno, a da istodobno likovno sumnjiva roba i polusvijet zadobiva vidljivo i ugledno mjesto

Hoće li radišni i živahni krijumčari govoriti o strategiji gospodarstva, a nadriliječnici o reformi zdravstva ove zemlje? Zašto ne? Sudeći po likovnim prilozima na televiziji — to je posve izvjesna stvar. Jer još je u glavnim informativnim emisijama moguće iz kojekakvih razloga prešutjeti neki život, monografsku ili retrospektivnu izložbu, ali je nemoguće ne čuti za trice i kučine koji su zaslugom prijateljskih usluga i intimiteta u stilu ja tebi — ti meni dospjele do zrcalnoga lica katedrale duha. Kako se može dogoditi da retrospektivna izložba Koste Angelija Radovanija, ili najnovija monografska Slobodana Vuličevića prođe gotovo nezabilježeno, a da istodobno likovno sumnjiva roba i polusvijet zadobiva vidljivo i ugledno mjesto. Teško je ostati pristojan!

Osobno govoreći, ožvalavio sam opetovano pišući o nedostatku bilo kakve uređivačke koncepcije televizije kada je riječ o pojavama i fenomenima likovne umjetnosti. Sva (dakako, ne samo moja) pisanja prije desetljeća ili dva žalosno su živa te važeća i danas. Ne hvalim se vidovitošću. Volio bih da sam izgubio to pravo i da sam danas u odnosu na jučer u — krivu.

Prije ideološki razlozi i partijske zadaće, potom u vlastitoj državi prijatelji i neprijatelji, domoljupci i Judini potomci, a danas čisto likovno podzemlje i polusvijet na površini — to je evolucija javne televizije da javnije ne može biti — televizije koja trkelja o svemu i svačemu bez ikakva uredničkog koncepta, bez odgovornosti za kriterije, za sudbine umjetnika i vrijednosti njihova djela. I čovjek koji je u vremenima svakojakih magluština smatran kriterijem i uzorom kakve-takve medijske slobode i neovisnosti postaje utopljen u mehanizam koji je očevidno daleko jači od njega. Konstelacije su ovdje snažne i presnažne, a i prilagodljivost je na velikoj cijeni. Ako ništa drugo, ona je uvijek preporučljiva i nadasve — zdrava.

Bilo kako bilo, katedralni prostor ponovno hrpimice zatrpavaju novi podobnici i miljenici, to je očigledno i dalje medij na raspolaganju. I, dakako, iznovice relativizam kriterija! Pa bilo bi već vrijeme da taj katedralni prostor ima barem ministranta koji će zanemariti babe i stričeve, bigotne utuljene spomenare, svekolike taštine, i koji će prezreti naklonjenost intimitetima svake vrste koje rastežu neku nevoljnost do fenomena i stvaraju od neke malešne dražesti kristalnu zvijezdu. Jer ta katedrala duha iznovice i neumorno svašta, u svojem golemom loncu, kuha.

A vrag neka me odnese ako ova zemlja ima većih problema od sudbine jednog nogometnog maga. Ona s njime rješava sve ono što on sa sobom nije riješio; od problema s jezikom i slaganja rečenica do emocija onoga koji još čeka zapovijed autoriteta (onoga ili ovoga predsjednika) kako bi imao svoje mišljenje i — dakako — svoju stolicu. Vrag neka me odnese ako ova zemlja ima važnijeg posla od pitanja tko će imenovati UNS, VONS, SZUPUK ili neki KUPUS koji će bitno ojačati položaj umirovljenika, radnika i općenito položaj građana ove zemlje i učvrstiti njezine pravne osnovice. Ne vidim ni važnijega posla od preimenovanja ulica i trgova, niti išta važnije od trenutnoga stanja inače uvijek prehlađena političara, koji, kada kihne, potrese cijelu Vladu, što očevidno jako veseli onoga koji ima osjećaj da nije dobio svoju igračku — a to je valjda i sama država!

Polje politike preplavilo je sve. Ono terorizira i gladne i site. I kao da se svi lijepo zabavljaju zbiljom koja to nije. Imamo defileje saborskih i dvorskih pročelja, ali fizionomije niotkuda, reformatore, ali ne i reforme, stalna i trajna rješenja, ali i trenutnu osvetoljubivost koja ujeda bližnje, stalno kriminal i pljačke, a nitko ne vraća ništa, stalno o podzemlju, koje očevidno boravi na svijetloj površini medijske i svekolike slave, stalno socijalni programi, a sve veća bijeda, stalno zagovaranje pravde, a sve veći osjećaj nepravde, bespomoćnosti i nezaštićenosti, stalna briga za bližnje, a sve veća neosjetljivost za sudbine bližnjih... Bilo kako bilo, sve je jasnije da pravda, civilno društvo ili javna televizija čeka naše unuke ili možda njihove unuke.

U sredini, blago rečeno, sumnjivih kriterija i prioriteta, u sredini bučne nazočnosti, u kojoj su najgrlatiji, najvidljiviji, i najpametniji, a tihi nepostojeći i glupi, u zemlji u kojoj je najteže izdržati vlastito mjesto i u kojoj je najrjeđa slika čovjeka na svojemu mjestu, kuha se i safta u loncu svoje neznatnosti jedna zatrovana, jalna i nevoljna sredina. I sve se više čini da nema šansu izaći iz vlastitoga lonca.

Ona je, bez obzira što priča, žalosno dovoljna samoj sebi.

Ive Šimat Banov