NA ČIJOJ JE STRANI HAMLET

NA ČIJOJ JE STRANI HAMLET

Dvodnevno gostovanje Ateljea 212 u Rijeci, nastup Teatra Roma Pralipe u Tvornici, Tauferov Hamlet Primorskog dramskog gledališča u zagrebačkom HNK

Neviđen medijski interes koji je pratio dvodnevno, a prvo poslijeratno gostovanje čuvenog beogradskog Pozorišta Atelje 212 ući će u anale kulturnih odnošaja dvije zemlje. Na ovaj ili onaj način, njime će se baviti najprije publicisti, pa onda i znanstvenici. Stoga fenomenološku analizu dolaska Atelje 212 treba ostaviti po strani, a žarište premjestiti na dvije predstave koje je pratilo prepuno Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

Porodične priče Biljane Srbljanović ulaze u trend vrlo proizvoljnog naziva, »nove balkanske drame«, koji obilježavaju dramatičari do trideset i neke godine života, generacija koja je rasla u jednoj a propisala, što iz muke što iz potrebe, u drugoj državi. Sve osnovne komponente takve dramaturgije poznate su, što iz filmova, a što iz svakodnevice, s ove ili one strane današnjih granica, no ono po čemu su Porodične priče ipak posebnost njihov je okvir.

Pristane li se na uvjete iz podjele, komad je dječja igra koja reflektira život beogradske obitelji devedesetih godina. S druge strane, komad isto tako može biti i kompendij slika nasilja i deformiranosti, jednako prisutnim u obje generacije. U oba slučaja, pajtonovski humor s dozom realnosti, iskreno karikiranom po predlošku ionako karikirane zbilje, duhovitiji je u pisanoj formi nego na sceni.

U režiji Jagoša Markovića scenom dominiraju Sergej Trifunović i Goran Šušljik kao otac i sin, ili dva dječaka. Prvi humorom i karikaturama oca, usporedivog samo s Mikijem Manojlovićem u filmu Rane, ali i s bilo kojom ulogom Johna Cleesea, dok je Šušljik u trenutku od mladog i progresivnog intelektualca postaje nacerena maska adolescentskog nasilja iz, na primjer, Paklene naranče.

Očito naknadno uskočivši u ulogu majke, Anita Mančić je na žalost podsjetila na dane kada su rekorde gledanosti i u hrvatskim kinodvoranama obarali hitovi s kojima su nezadovoljnici tendenciozno i neutemeljeno pokušavali usporediti rad Brešana mlađeg. Najtragičniju ulogu hendikepirane djevojčice, prave slike ostala tri lika i zato jedine moralne točke predstave, odigrala je Isidora Minić.

Na jednoj strani

Popunjenost riječkog HNK drugog dana nastupa beogradskih gostiju dokaz je gladi publike, ali ekskluzivnosti događaja. U komadu Ronalda Harwooda Na čijoj strani, naime, igraju, uz ostale, Ljuba Tadić i Petar Kralj. Drama je ionako fokusirana na lik njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwänglera, pa je i reakcija publike na pojavljivanje glumačke legende Tadića bila upravo frenetična.

Ipak, komorna drama istražiteljske iscrpnosti i umjetničke veličine u sukobu oko gotovo nerješivih pitanja kolaboracionizma i hrabrosti pod nesmiljenim režimom nije tako jednostavna kako je prikazano ovom predstavom. Redateljica Lenka Udovički stala je više na samo jednu od Harwoodovih »strana« i prikazala Furtwänglera kao mitsku figuru, kojem sudi jedri i neuki istražitelj životinjskog instinkta (Petar Božović).

Između lamentacija o domovini, patriotizmu i umjetnosti vrhunskog dirigenta i istražitelja koji ne može bez čuturice i konzerve, kako ih nudi ova predstava, nije se teško odlučiti. Tako bi i Helmut Rode, mali čovjek kojeg igra Petar Kralj, dobio više razloga za postojanje u ovoj drami, a izgubio barem dio moralne krivnje.

I kazališni Zagreb probudio se sasvim neočekivano, pa su u posljednje vrijeme zaredale gostujuće (!) predstave po čijoj bi se raznorodnosti i kvaliteti moglo učiniti kako se zaista radi o metropoli, pa i kazališnoj. Neočekivani uzlet kazališnog programa »Tvornice kulture i zabave« od početka sezone donio je već tri predstave koje bi teško gostovale u bilo kojem drugom prostoru.

Romsko kazalište »Pralipe« ima gotovo tridesetogodišnju tradiciju nesvakidašnjeg predstavljanja jedne samo naizgled sveprisutne i svepoznate kulture. Razbijajući stereotipe o veselim nomadima, Rahim Burhan i njegovo kazalište prije devet godina našlo je utočište u Mülheimu i Theateru an der Ruhr, odakle su i sletjeli u prostor Tvornice.

Treći glas

Predstava Kosovo mon amour zadivljuje scenografijom i promišljenim redateljskim konceptom retrogradnog dokumentarizma. Romska djevojčica, u stanu novinara spasitelja negdje u Njemačkoj, igrom priča priču o stradanju njezine obitelji koja se našla između dva zaraćena naroda.

Istodobno, ali iz potpuno suprotnog, isključivo profesionalnog i distanciranog gledišta, novinar daje kvaziracionalni, izvještajni okvir.

Mizanscen redatelja Rahima Burhana slobodne obrade drame Kosovo Karussell Jovana Nikolića i Ruždije Seidović pobrinuo se da takva situacija bude jasna i čitljiva, a scenografija Gralf-Edzarda Habbena da događanja u kavani »Mon amour« u vlasništvu romske obitelji, u koju naizmjence upadaju Srbin i Albanac, izazivajući podjednako strah i stradanje, budu vizualno atraktivna.

U ratnim se situacijama uvijek traži treći, nezainteresirani glas. Samo ponekad su to mediji, no ova predstava pokazuje kako je treći glas onaj koji dolazi od ljudi koji se nađu unutar ratne mašine, a koji nisu njezin dio. Stradanje romske obitelji neminovno je od početka bez obzira na principe koje zagovaraju njeni članovi, čiju dilemu uvjetno rečeno spašena djevojčica jezgrovito objašnjava njemačkom novinaru riječima: »Stric je želio ostati Rom, otac je želio preživjeti.« Kako je ova predstava realistična, u naznakama možda čak i autobiografska, naravno da ni jednom ni drugom nakana ne uspijeva.

Velika očekivanja pratila su i gostovanje Primorskog dramskog gledališča iz Nove Gorice u zagrebačkom HNK. Hamlet u režiji Vite Taufera i prije same izvedbe bio je intrigantan, kako zbog vječnog komada i poznatog redatelja, tako i zbog renomea tog kazališta. No, Taufer se ovoga puta malo previše opustio, iznenađujući digitaliziranom vizualizacijom tog, scenski gledano, dvodimenzionalnog Hamleta.

Milo za drago

Naime, kompletna igra u mračnom Elsinoreu kod redatelja i scenografa Taufera događa se u prolazu između dva zaslona s psihodeličnim projekcijama koje fluidnošću nadomještaju scenografiju. Jedini izlaz iz takvog zatvorenog sustava nude dvije slike, prolaz Fortinbrasove vojske i glumačka igra u sceni Mišolovke. Filmsku iluzivnost predstave potcrtava i glazba Igora Leonardija, dajući poruke i prije nego što ih radnja proizvede.

Publika koja je pauzu iskoristila za bijeg ipak je pogriješila, ne shvaćajući kako Taufer vodi radnju i što od glumaca želi. Ako je vjerovati naputku koji danski kraljević daje glumcima, a koji je ponekad prozivan i osnovama glumačkog zanata, onda je Radoš Bolčina u naslovnoj ulozi, u ovoj izvedbi znakovito potcrtan krunom i mačem, već od početnog ukazanja očevog duha, upravo onakav Hamlet kakvog Hamlet očekuje.

Njegov se nastup, naime, razvija od početne reducirane geste, preko dvorskokazališnog manirizma do zvjerskog, nekoordiniranog bijesa pri završnom klanju. On je ujedno i glumački najuvjerljivija točka Tauferovog multimedijalnog i multitradicijskog mišunga. Ako je svaki Hamlet samo dijalog, onda se Tauferov Hamlet odvija između njega i Klaudija u onome što se jednostavno zove borba za vlast.

U krajnjoj liniji, Taufer je vratio Shakespeareov komad u dramsku iluziju, i time je zatvorio krug u kojem je Bardovo djelo već postalo i filmski hit, a on sam gotovo akcijski junak. Tom hypeu ovaj je Hamlet vratio milo za drago, naizgled ga osuvremenjujući, no zapravo podsjećajući da rečenica o maču moćnijem od pera nije izmišljotina onoga tko se (bolje) služi mačem.

Igor Ružić