Momci iz podzemlja

De Niro, Scorsese i Ulice zla

U povodu stogodišnjice filma, jubilarnoga događanja koji je mnoge i jako uzbudio, još podosta utjecajni pariški časopis »Cahiers du Cinema« pružio je iznimno zanimljiv prilog, zapravo cijeli jedan broj u kojemu se, u takvoj stoljetnoj prigodi, kronološki niže i komentira sto događaja koji su presudili u povijesti filma.

Budući da se francuski kritičari trude biti drukčiji od svih ostalih, u broju su se izbjegavala mnoga opće poznata mjesta, odnosno, izabrani su događaji koja bi izmakli pozornosti drukčijega promatrača povijesti filma, događaji koji su ponekad i bizarni, ali unatoč tome vrlo i efektno i poučno oslikavaju razvoj filma.

Kako je trebalo obilježiti razdoblje tzv. novoga Hollywooda, ono između kraja šezdesetih i kraja sedamdesetih godina, izabrali su, kao ključnu, osobnost Martina Scorsesea. U toj priči veliku ulogu dobio je i Brian De Palma, a dobio ju je zato jer je Scorsesea upoznao s trećim likom u »Cahiersovoj storiji« — Robertom De Nirom. I tako je zapravo zahvaljujući De Palmi — u čijim je nižebudžetnim filmovima već prije nastupao De Niro — počela jedna od najplodnijih glumačko-redateljskih suradnji u povijesti Hollywooda, suradnja u osam filmova nastalih u razdoblju od 1973. do 1995. Od poznatijih takvih parova plodniji je samo onaj Johna Forda i Johna Waynea.

Događaj za koji je najzaslužniji De Palma prepričali smo jer je podosta netipičan za američke filmske prilike, ali i zbog toga jer će se prvi film spomenutoga dvojca, Ulice zla, ubrzo prikazati na našoj televiziji. Taj se film u nas, čini mi se, uopće nije prikazivao u kinematografima ili je s repertoara vrlo brzo iščezao, a upravo je on proslavio i De Nira i Scorsesea. Prethodi, naime, Taksistu i Razjarenom biku, filmovima koji su se uz njega našli na listi njujorškog »Time Outa« među sto najuspjelijih filmova svih vremena. Štoviše, našli su se među četrdeset prvih, možda i zato jer je sredinom devedesetih — kad se također u povodu stogodišnjice filma pravila ta lista — Scorsese bio favorit američke kritike.

Zbog čega je važna suradnja Scorsesea i De Nira, odnosno, zašto je važan upravo taj njihov prvi zajednički film koji je tu suradnju osigurao? De Niro u filmu tumači lik koji je uz protagonistov (Harvey Keitel) za radnju najvažniji, okolina u kojoj se radnja zbiva talijanski je i mafijaški New York, a glavni likovi mladi ljudi koji nisu baš pripadnici te organizacije, barem ne njezini članovi od veće važnosti, no koje život navodi da joj se utječu. Jedan je od njih dakako i De Niro, no on toj družbi i prkosi — što nije preporučljivo. I, da ne bismo ispričali sadržaj filma, recimo samo to da njegov ponos, a i goli prkos, može itekako koštati sve u njegovoj okolini. Odnosno, ima u njemu nešto što je jače od njega, jače od pukog interesa, nešto od škorpiona koji ubija žabu i s njom tone, jer je takva njegova narav — kako saznajemo iz Wellesova filma Gospodin Arkadin.

I slične likove tumačit će De Niro i u nekim drugim Scorseseovim filmovima, na primjer u Razjarenom biku, a slične likove tumačit će i neki drugi glumci u filmovima istoga redatelja. Takvi likovi obilježit će Scorseseov opus, a i uspostaviti razliku u odnosu na mafijaške filmove Francisa Forda Coppole. U Coppole je bavljenje kriminalom u većoj mjeri posljedica nezaštićenosti i teških životnih okolnosti, dok u Scorseseovim filmovima postoji i nešto u osnovi naturalističko, nešto poput prirođene sklonosti. Ima, naime, mnogo više nezaštićenih i siromaha nego kriminalaca, pa kod nekih od njih postoje i motivi koje nije moguće jednostavno objasniti. Od djetinjstva sam želio biti gangster, veli protagonist (Ray Liotta) filma Dobri momci.

Ne zalažući se, dakako, za ideje o urođenosti poriva za mafijašenjem, što uostalom ne čini ni Scorsese, ipak možemo ustvrditi da je njegov profil čovjeka iz podzemlja i zbog te posebnosti nešto složeniji od Coppolina. Scorsesea je istodobno takav pogled na narav i ponašanje čovjeka, kojemu su obrisi zadani u De Nirovu liku iz Ulica zla, naveo na dalje i neobične razrade. U prvih desetak godina njegove karijere u mnogim filmovima prevladava figura Krista da bi poslije počela prevladavati figura vraga (De Niro u Dobrim momcima i Rtu straha, Joe Pesci u Dobrim momcima i Casinu). I još nešto: film Ulice zla jedan od prvih američkih filmova koje bismo mogli smatrati istinski regionalnima! Progovorio je vrlo izvorno o specifičnom krugu njujorških Talijana, a tu specifičnost retorički je istaknuo upravo začudnošću De Nirova lika. Ta začudnost, naime, iskristalizirala je ono u tom filmu što se može nazvati uvjerljivim diskursom drugoga.

De Niro, međutim, kao da se u mnogim filmovima drugih redatelja pokušao othrvati stvorenu modelu. A da bi se othrvao, pomogao mu je i Scorsese: u filmu Casino, njihovoj zasad posljednjoj suradnji, on je osoba koja će za kraj objaviti da će budući svoj život posvetiti pomaganju onima koje voli i koji pomoć zaslužuju. I tim likom čovjeka koji je izdržao veliku kušnju, likom budućeg dobročinitelja, kao da se zatvorio jedan krug suradnje velikoga redatelja i velikoga glumca.

Ante Peterlić