Mefisto i Faust kao jedno

Mefisto i Faust kao jedno

Predstava Goetheova Urfausta, u režiji Damira Mađarića, izrazito je melankolična okružja, jer je Faust od prvoga trena osuđen na propast, i mi to znamo. Samo pratimo njegov put, kao u nekom moralitetu

Kazalište Virovitica ima mnoga ograničenja, koja na prvi pogled trebaju svakoga redatelja odvratiti od stavljanja Goetheova Fausta na repertoar — malen ansambl, malu scenu i malo novca. Dakle, ništa od fantazmagorija prvog, a naročito drugoga dijela Fausta. Istodobno, to kazalište ima i neke prednosti, glumca za Mefistofelesa (Mijo Pavelko), kao i jasno izraženu potrebu za djelima iz tzv. lektire za odrasle koju Virovitica vrlo uspješno njeguje.

Redatelj Damir Mađarić iskoristio je i dobre i loše strane, tako da je umjesto za pravim Faustom posegnuo za prvom, posthumno nađenom verzijom Goetheova djela iz 1787. godine, nazvanu Urfaust, osnovnom jezgrom prvoga dijela Fausta s pričom ispričanom u brzoj izmjeni scena — Faustova soba, gostionica, susret i zavođenje Margarete, ubojstvo Margaretina brata i Margareta u tamnici. Tako ogoljena radnja ima mnogo manje likova, promjena i tehničkih zahtjeva te, što nije nevažno, manje teksta.

Priča je jasna i brza, tekst je u funkciji radnje pa ga lako prihvaćaju i glumci i publika. Očito je to kazališni izazov koji može savladati i mali ansambl i kazalište bez novca. Naravno, ako ima glumce i redatelja, što se ovaj put i dogodilo. No, Mađarić je izabrao Urfausta zbog zanimljive interpretacije koju smo vidjeli. Čitava je predstava izrazito melankolična okružja, jer je Faust od prvog trena osuđen na propast, i mi to znamo. Samo pratimo njegov put, kao u nekom moralitetu.

Naime, na početku predstave dvojica muškaraca u zagrljaju sijamskih blizanaca izmjenjuju replike uvodnog monologa da bi se, nakon prizivanja duhova, jedan od njih — odcijepio. Mefisto tako izlazi iz Fausta, on je njegovo drugo zlo ili svjetovno ja, i zato je Faustu nemoguće pobijediti. Kako Mefisto može zadovoljiti Fausta, kad je Mefistov repertoar ponude u pokazivanju i davanju tek projekcija Faustove unutrašnjosti?

Ta se interpretacija mogla primijeniti i zato jer Urfaust završava uzaludnim pokušajem Fausta da spasi Margaretu i njezinim odbijanjem. Faust odlazi, Margareta u kriku uzaludno zove. Tako ostaje otvorena Faustova sudbina i njegov kraj, ali u toj verziji zapravo nema neba. Faust je prevaren, ali ne od Nečastivog, nego je sam sebe prevario. Kao što je mislio da može savladati sve znanje svijeta, tako se i uzalud zanosi da će proživjeti život do posljednje kapi, a u svojoj zaslijepljenosti i oholosti bio je tek sredstvo uništenja stvorenja koje je volio.

Mijo Pavelko, Mefisto zanimljive korpuletne pojave i točna igranja s rezigniranim licem, hladnom poslušnosti i saznanjem o kraju priče u očima odličan je kontrapunkt Drašku Zidaru, Faustu koji ne može spoznati samoga sebe. Margareta u Urfaustu nije tek jedan od likova u paleti, nego treći ravnopravni lik, jer je njezina sudbina jedini pravi Faustov život izvan učenjačke sobe. Zrinka Cvitešić uklopila se u ulogu i likom i interpretacijom mlade neiskusne djevojke. Ostali glumci u ansamblu (Goran Koši, Igor Golub, Antun Vrbenski i Srećko Berec) imali su po nekoliko uloga, a svakako im je najuspjelija bio prizor u gostionici. Spomenimo još i Snježanu Slavić kao Martu i Vlastu Golob kao Lizu u ansamblu koji je uspio svoje kreacije oblikovati prema zadanom konceptu.

Vrlo mračna, minimalistička, ali efektna scenografija Tomice Hrupelja, prikladni kostimi Đ urđe Janeš i Ivane Bakal (osobito efektni kaputi muškoga glavnog para, koji na početku igraju igru razdvajanja identiteta), i glazba Igora Karlića zaokružili su osjećaj sjete i izgubljenosti glavnih likova. Jedina prava zamjerka izvedbi (ne predstavi) jest stišanost likova, osobito Margarete i Fausta. Kako je predstava odmicala, početna stišanost koja je dovodila do nerazumljiva šapta postupno se ispravila, otkrivajući se kao premijerna trema koja s vremenom mora nestati.

Sanja Nikčević