Ludizmom do demokracije

Bernarda Katušić, Slast kratkih spojeva, Meandar, Zagreb, 2000.

Počevši od poetskih opusa Ivana Slamniga i Danijela Dragojevića kao ishodišnih u postmodernoj lirici, autorica prati izričaj te lirike u okviru sedamdesetih i osamdesetih.

Za razliku od svih stilskih formacija koje joj prethode, postmoderna se ne javlja kao razvojna posljedica dijametralno suprotna epohi koju smjenjuje. Ona ne afirmira ništa novo ni specifično, nego je njezina glavna zadaća reinterpretacija i preoblikovanje tema, motiva i versifikacije ne samo moderne nego i svih ranijih književnopovijesnih razdoblja. Autorica posebno ističe umjetničku strategiju postmoderne, koja se očituje u nijekanju proturječja i njegovanju svih poetičkih izričaja i stilova.

Slast kratkih spojeva obrađuje tri glavna teorijska rekvizita postmoderne: fenomen intertekstualnosti, mimezisa i ludizma.

Autorica polazi od utvrđivanja temeljnih postulata modernizma. Ukratko obrađuje pojmove religije umjetnosti, estetike ružnog, originaliteta i recepcijskog ekskluziviteta. S obzirom na te postulate nameće se pitanje određenja odnosa postmoderne prema modernoj, pa autorica preuzima naputak C. Milanje o tome kako je postmoderna zapravo osviješćeni modernizam, odnosno skepticizam prema umu i sumnju u njegov postamenat uopće. Kao fundamentalni postmodernistički postulati navode se još estetika površnog, intertekstualna plagiranja i recepcijska inkluzivnost.

U zasebnom poglavlju autorica obrađuje evolucijski kontinuitet hrvatskoga modernizma i postmodernizma. Razvoj moderniteta i postmoderniteta u hrvatskom pjesništvu prati se devijacijama, modifikacijama, afirmacijama i osobnim preinakama pojedinih autora mimetičkog i semiološkog poetskog modela.

Anticipatorske oblike hrvatskog modernizma B. Katušić nalazi u poeziji Kranjčevića, Matoša, Kamova, Krleže, Šimića i konačno — Ujevića, dok zrele oblike hrvatskog modernizma prati kroz poetsko-modelativnu heterogenost krugovaša. Spominjući Mihalića kao utemeljitelja poslijeratnoga poetskog moderniteta, autorica nastavlja praćenje evolucijskog kontinuiteta preko generacije razlogovaca (»druga generacija egzistencijalista«) sve do novijeg poetskog naraštaja jezičara, koji poeziju stvaraju ostvarivanjem jezičnih potencija. Kroz poetike Severa, Slamniga, Dragojevića i Makovića B. Katušić analizira poetske koncepcije aktualne u hrvatskom pjesništvu sedamdesetih i osamdesetih: sudaranje glasovnih skupina — rečenična krhotina, sudaranje književnih konvencija — cjelovita rečenica, sudaranje oblika mišljenja — rečenični diskurs i sudaranje stvarnosnih krhotina — rečenično izvješće.

Postmoderni mimezis

Detaljno analizirajući fenomen intertekstualnosti, B. Katušić slijedi razvojni tijek tog fenomena, donosi njegove osnovne teorijske osobitosti kao i dijakronijski slijed intertekstualnosti u hrvatskoj književnosti.

Autorica polazi od teorijske postavke tog fenomena, koji je šezdesetih lansirala J. Kristeva na osnovi Bahtinovih pojmova višeglasja i ambivalencije. Kao adekvat terminu intertekstualnosti ne izostavlja ni termin interhistoričnosti, jer su osnovne vremenske kategorije jučer-danas-sutra ukinute i međusobno se pretapaju, jednako kao i povijesne epohe.

Slijedom povijesnoga kontinuiteta razlikuje tri intertekstualna naličja: afirmaciju tuđeg teksta (ilustrirajući je na Zoranićevim Planinama te na pjesmi Š. Menčetića Blažen čas i hip), dekonstrukciju »tuđeg« teksta (gdje vlastiti tekst poseže za citatom sa svrhom isticanja vlastite vrijednosti odbacivanjem »tuđeg« teksta) i nivelaciju vlastitog i tuđeg teksta. Posljednje naličje karakterizira postmoderni odnos prema intekstu, koji obuhvaća istodobno prihvaćanje i odbijanje »tuđeg« teksta.

U pokušaju tipologizacije intertekstualnosti B. Katušić zadržava se na pojmovima metatekstualnosti (suodnos književnoga teksta s književnoteorijskim tekstom), autotekstualnosti (suodnos tekstova u opusu jednog autora), arhetipske intertekstualnosti (suprožimanje apstraktne skupine analognih tekstova) i citatu »fusnota« (markirane intertekstualne relacije s »tuđim« tekstom).

Još jedno veliko poglavlje knjige bavi se fenomenom postmodernog mimezisa. Tako prateći teorijske postavke modernoga mimezisa polazi od tekstovne mimetičnosti, preko realistične mimeze, modernističke mimeze sve do postmodernog lingvoidnog montiranja nove stvarnosti. Autorica u hrvatskoj postmodernoj poeziji razlikuje tri tipa realizacije stvarnog u estetskoj fiktivnoj tvorevini: jezično-tjelesnu stvarnost (vizualno-akustički oblik pjesništva), nominalizaciju stvarnosti (nove mogućnosti imenovanja) i poliperspektivizaciju stvarnosti (Dragojevićeva tehnika koja obuhvaća perspektivno očuđenje, perspektivna sučeljavanja i perspektivnu angažiranost).

Ludo, ludo, neopisivo

Posljednji teorijski rekvizit postmoderne — fenomen ludizma — izrasta iz činjenice da se svaka ljudska djelatnost razvila iz igre, pa se stoga i književna činjenica tumači kao prostor ravnopravne igre autora i čitatelja. Osnovno obilježje koje povezuje igru i književnu činjenicu jest sloboda stvaralačkoga čina, a ne obveza. Polaze od užitka u kojem su osmišljene, a temelje se na načelu neočekivanog obrata. Autorica igru i umjetnost naziva »napravljenim« stvarnostima, u kojima se poštuju određena pravila. Naposljetku, prostor nadmetanja mjesto je na kojem igrač i suigrač (autor i čitatelj) odmjeravaju svoje snage i privode igru kraju.

Déjŕ vu, proživljeno, nadživljeno, re-make, pastiš, anakronizam i plagijat osnovne su strategije postmodernizma. Postmodernističkim ukidanjem teorije »izvora i utjecaja« hrvatska se književnost oslobađa epigonske bolesti »malih književnosti«, usvajajući kategoriju autentičnosti. Fenomenom ludizma hrvatska se književnost demokratizira, a autor postaje organizator (ne pisac!) postmodernoga književnog teksta, koji ostvaruje u suigri s čitateljem.

Nives Mikelić