Loše je sviđati se svima

Loše je sviđati se svima

Čini se da se Klimt opirao tome da se svidi širokoj publici. Znao je da je njegova estetika dostupna samo manjini, ali to mu je bilo dovoljno. Golema popularnost koju danas uživa njegov rad i samom bi umjetniku bila sumnjiva

Austrijska Galerija Belvedere, Beč, 20. rujna 2000-7. siječnja 2001.

Od prvog se siječnja 2000. većina austrijskih muzeja nalazi u tešku položaju. Naime, toga dana dodijeljena im je takozvana »puna pravna sposobnost«, što između ostalog znači da su odgovorni za vlastito novčano poslovanje. Do toga trenutka bilo je uvriježeno da se muzejima godišnje dodijeli određena svota iz državnoga kulturnog proračuna. Taj je novac imao dostajati za dvanaest mjeseci. Mogući dobici od uspješnih izložbi ili zahvaljujući spretnu marketingu morali su biti dostavljeni ministarstvu financija.

Od početka godine situacija je umnogome drukčija. U jednoj godini stečen ili ušteđen novac smije biti zadržan i on služi kao osnova za financiranje budućih projekata. Prednosti su takva uređenja očigledne: muzeji ne ovise o ministarstvu, omogućeni su dugoročniji planovi, otpadaju birokratske prepreke, postiže se veća fleksibilnost. No nedostaci su isto tako jasni. Odjednom muzeji trebaju u što je moguće većoj mjeri funkcionirati prema zakonima tržišnoga gospodarstva, a to ponajprije znači: moraju biti uspješni. U izlagačkoj djelatnosti uspjeh se definira brojem posjetitelja — čime je već imenovana bit problema. Izložba dakle ne slovi kao uspješna kada suvereno predočuje određeni koncept ili iznosi nove znanstvene spoznaje. Uspjeh je, dakle, samo jedno: prodati što više ulaznica.

Ali — kako to ostvariti? Kako dovesti mase do toga da idu u muzeje, da za ulaz u njih plaćaju cijene koje su u Austriji među najvišima u Europi? Odgovor muzejskih direktora ovoga je trenutka uvijek isti. Oni se poigravaju s izazovnim izrazima i formuliraju primamljive naslove kao — Magija zlata, Zlato i srebro Meksika ili Kuba — zemljovidi čežnje.

Izložbe bez koncepta

Začuđujuće je to što tim izložbama često nedostaje bilo kakav koncept. Činjenica da je i njihova realizacija katkad diskutabilna čini stvar još opasnijom. Ovdje podsjećamo na izložbu Blago Orijenta, koja se mogla vidjeti 1999. u Kunsthistorisches Museumu. Ondje pokazani objekti u cijelosti potječu iz muzeja Miho, koji se nalazi u posjedu dubiozne sekte. Kritičar »Frankfurter Allgemeine Zeitunga« tada je suho komentirao: »Posjetitelj izložbene bine Kunsthistorischesa, koja je pretvorena u izlog nekog dućana sa draguljima, ne stječe više nikakvo znanje — preduvjet svakog uživanja u umjetnosti. Kada se muzej poput ovoga nudi kao promotor opskurne privatne zbirke, ili je na to iz ekonomskih razloga prisiljen, gubi autoritet znanstvene ustanove«.

Drugo pouzdano sredstvo koje služi kao mamac za ljude jest prezentacija velikih imena. Dosljedno tome posljednjih se mjeseci po austrijskom muzejskom krajoliku razlila prava bujica pojedinačnih izložbi poznatih slikara. Claude Monet, Paul Cézanne, Paul Gauguin, Pablo Picasso... sve imena koja bude očekivano pojačan interes publike. Premda je, dakako, lijepo vidjeti radove tih umjetnika u Austriji, gledajući unatrag mora se ipak reći da nije uvijek riječ o onim epohalnim remekdjelima koja su bila najavljivana. U kojoj mjeri drsko može postupati voditelj muzeja dokazali su već prije nekoliko godina odgovorni u bečkom Muzeju u škotskoj zakladi. Oni su 1996. uz veliku medijsku dreku prezentirali radove Leonarda da Vincija, među kojima se — kao što smo, veoma ljuti morali ustanoviti na licu mjesta — zapravo nije nalazio ni jedan original. Izložba se sastojala isključivo od kopija, faksimila i prema originalima izvedenih modela.

Imajući u vidu pozadinu — tako problematičan razvoj — sa znatiželjom smo očekivali izložbu Klimt i žene koja je otvorena 20. rujna 2000. i trajat će do 7. siječnja 2001. Hoće li već sam naslov i Klimt kao majstor bečke moderne, kao umjetnik koji je poput nijednog drugog bio vjeran zlatnoj boji, kao tvorac erotskih crteža i konačno kao slobodnjak koji je navodno imao četrnaestero izvanbračne djece, uspjeti izazvati asocijacije koje se prema dosadašnjem iskustvu dobro prodaju? Nije dakle bilo čudno što su se već prije izložbe čuli kritički nastrojeni glasovi. Strahovalo se da su Klimt i žene u prevelikoj mjeri skrojeni za masovnu publiku te da bi bavljenje samim umjetnikom moglo ispasti posve površnim. U suprotnosti s iznesenim bilo je mišljenje da su izložbu ipak koncipirali povjesničari umjetnosti koji slove kao pouzdani i jamče visoku razinu znanstvenosti. Kada je još objavljeno da je vlasništvo dvije izložene slike potpuno nejasno, bio je dosegnut vrhunac medijskog interesa. Tisuće posjetitelja već su se na otvaranju gurale kroz izložbene prostore, a nakon tjedan dana Belvedere je razglasio: »Upravo smo preplavljeni.«

Radikalno mijenjanje

U kakvu stvarnom odnosu stoji ta vijest s izložbom? Je li ona kadra ispuniti visoko postavljena očekivanja? Da unaprijed bude jasno: šetnja kroz izložbene prostore pobuđuje dvojak dojam. Pozitivno je što kuratori ne pokušavaju pokazati Klimtovu umjetnost u svim njezinim fasetama. Pametna je odluka ograničiti se isključivo na njegove ženske portrete, jer se Klimtov slikarski razvoj zaista može posebno dobro proučavati upravo na toj skupini radova. Zanimljivo je vidjeti kako se njegov način slikanja radikalno promijenio unutar dva desetljeća: od mirnih radova devedesetih godina 19. stoljeća preko poznatih zlatnih slika s prijelaza stoljeća, sve do ornamentom bogata i šarena kasnog opusa. Jednako su dojmljivi i Klimtovi crteži, koji su kao nadopuna priloženi velikim platnima. U austrijskoj povijesti umjetnosti nije bilo slikara koji bi raspolagao tako nevjerojatnom sigurnošću poteza.

Izložba slijedi i pitanje odakle je Klimt dobivao poticaje za svoju umjetnost. Pri tome se pokazuje da je jednako bio otvoren veličinama starije europske umjetnosti (primjerice Correggiu ili Velázquezu), kao i mlađem kolegi Egonu Schieleu. Upravo tu leži slabost izložbe. U Beč su doduše dopremljeni važni i dojmljivi ženski portreti internacionalnih umjetnika — posebno treba upozoriti na portret sestre Fernanda Khnopffa ili na zanosnu Lady Agnew of Lochnaw Johna Singera Sargenta — ali su oni nedovoljno iskorišteni. Umjesto da se te slike integriraju u izložbu one su sve zajedno protjerane u posljednje dvije izložbene prostorije. Tamo vise, svaka pojedinačno vrijedna pažnje, ali potpuno izolirane od Klimtova opusa. Osvjetljenje je također vrlo čudno — neke od slika tako su diletantski osvijetljene da se jedva vide. Pitanje je kako se nešto takvo može dogoditi. Austrijska galerija pripada naposljetku među najvažnije austrijske muzeje i raspolaže desetljeća dugim izlagačkim iskustvom.

Ne sviđati se svima

Usprkos tome izložbu Klimt i žene vrijedno je pogledati, već zbog toga što je — zvuči nevjerojatno — riječ o prvoj Klimtovoj izložbi u Beču u posljednjih trideset i osam godina. U ovom se razdoblju ugled slikara iz temelja promijenio. Klimt ne slovi više kao onaj tipičan predstavnik bečkoga fin de si#cle kakvim ga se dugo smatralo. On je u potpunoj suprotnosti s Egonom Schieleom bio isključivo slikar bečkoga građanstva i samo su si najbogatiji mogli priuštiti da ih portretira. Na početku 20. stoljeća tražio je za svoje portrete deset tisuća kruna — to je bila oko četvrtina svote koju je trebalo izdvojiti za namještenu vilu na najboljoj lokaciji....

Čini se da se Klimt opirao tome da se svidi širokoj publici. Znao je da je njegova estetika dostupna samo manjini, ali to mu je bilo dovoljno. Više nije ni želio postići. Golema popularnost koju danas uživa njegov rad i samom bi umjetniku bila sumnjiva. To dokazuje slika koju je Gustav Klimt naslikao 1899, a također se može vidjeti na izložbi. Ona pokazuje golu ljepoticu iznad čije glave stoje pisane riječi Friedricha Schillera: »Ako se svojim činom i umjetničkim djelom ne možeš svidjeti svima — ugodi nekolicini. Loše je sviđati se svima.« Naslov je slike Nuda Veritas, gola istina.

Georg Vasold

Prevela Libuše Jirsak