Lokalpatriotizam za vrtiće

Velid Đekić, Nepresušan vrč, Adamić, Rijeka, 2000.

Nakon 1945. u Rijeci se potpuno izmijenila struktura pučanstva — grad je u nezapamćenu egzilu izgubio većinu autentičnog pučanstva — umjesto Fiumana, koji su se iselili u Italiju, u veliko hrvatsko industrijsko središte odasvud su, u potrazi za poslom koji je nudila obnavljana industrija, pristigli novi pučani. Primjerice, 1979. Rijeka je bila najveće gradilište u Europi: u Omišlju su se gradili DINA i JANAF, na Urinju FCC (nova rafinerija u riječkoj Rafineriji), zbog čega se u Rijeku tada ponovno slio velik dio radnika iz bivše države, posebice iz Dalmacije i Bosne, no svi su oni tu živjeli i radili, a zapravo su — emocionalno — pripadali zavičaju iz kojeg su se doselili na Kvarner, pa grad na Rječini dugo nije imao vlastiti urbani identitet ni prave Riječane.

Vid, Vida i novi Riječani

Tek se sredinom osamdesetih godina opet počinju pomaljati Riječani. Novi mladi Fiumani, primjerice, konačno navijaju za NK Rijeku, a ne za Hajduk, Partizan ili Zvezdu, a znakovito je i to da sve veći broj Riječana, po svecu zaštitniku Rijeke, dobiva ime Vid ili Vida. Osjećajući Rijeku kao svoj grad, počinju se zanimati za sve što je u svezi s njim, žele učiti o njemu i njegovoj slavnoj prošlosti i pokušavaju shvatiti njegovu urbanu mitologiju.

U skladu s tim zanosom, zapravo kao odgovor na nj, u posljednje doba objelodanjen je velik broj znanstvenih i popularnih djela koja istražuju riječku prošlost, arhitekturu, umjetnost... Nedjeljko Fabrio, i sam Riječanin, čija se obitelj nakon 1945. u grad na Rječini doselila iz Splita, piše opsežna prozna djela s temama iz zanimljive riječke prošlosti, slično čini i pripovjedač i pjesnik Borben Vladović, čija se obitelj po dekretu također doselila iz Splita, tu su i neizbježni prilozi povjesničara Petra Strčića, povjesničara umjetnosti Borisa Vizentina i Vande Ekl, Moderna galerija priređuje retrospektivne izložbe znamenitim riječkim likovnjacima poput Romola Venuccija, Ive Kaline i Jakova Smokvine, monografiju su dobili riječki neimari poput Igora Emilija...

Da bi grad lakše i najviše mogli zavoljeti u djetinjstvu i o gradu tada — kada je moć upijanja stvarnosti najizraženija — najviše naučiti te da bi zahvatili malo lokalpatriotizma, shvatio je, pridružujući se naporima spomenutih prethodnika, riječki književnik Velid Đ ekić. Iz iskustva osobe koja je u najranijem djetinjstvu u Rijeku došla iz druge sredine, shvaćajući da i najmlađi Riječani zaslužuju prigodno i njima dostupno štivo o gradu u kojem žive i njegovoj kulturnoj i urbanoj baštini, da trebaju shvatiti tradiciju i duhovnost Rijeke, biti upoznati s gradskim pričama, da im treba pobuditi znatiželju za priče koje pričaju heraldika i ostali uresi na spomenicima, grbovima i pročeljima gradskih zdanja, najprije je, u biblioteci znakovito nazvanoj Riječka slikovnica, napisao duhovitu slikovnicu Trsatski zmaj (Naklada Benja, Rijeka, 1994), u kojoj mališanima na vrlo pristupačan, atraktivan i bajkovit način raspreda o trsatskom zmaju, skulpturi koja je tradicionalan segment riječke gradske vedute, što danas ponosno stoji na vrhu trsatske tvrđave i koja je zapravo njezinim simbolom. Mali Riječani koji su, šetajući s roditeljima trsatskom kulom, viđali tu skulpturu, sada u napetoj priči o borbi dobroga zmaja, koji je obitavao u spilji unutar trsatske gradine i proždrljive hobotnice, zločeste gospodarice Mrtvoga kanala, mogli saznati sve o njoj. Dapače, to je toliko lijepa priča da je već postala omiljena među djecom.

Lokalna legenda u maniri krimića

U novoj slikovnici Nepresušan vrč (Adamić, Rijeka, 2000) Đ ekić je u maniri napete kriminalističke priče ispričao intrigantnu inačicu lokalne legende o vrču s vodom, jednom od amblema na grbu grada Rijeke, čiju simboliku stručnjaci ni do danas nisu dokraja riješili. Odgonetku tajne toga detalja na grbu pisac podastire u duhovitoj priči o tajanstvenu polijevanju vodom građana koji prolaze ispod gradskoga tornja na Korzu. Takvo iskustvo doživljavaju i junaci ove priče, dječak Vid i njegova majka. S tom se zagonetkom, prema Đ ekićevoj priči, sučelio cijeli grad, pa počinje istraga, a slikovnica postaje napetim štivom koje daroviti i iskusni autor maštovito vodi ritmom koji ni u jednom trenutku ne pada, a njegov odgovor na pitanje tko i zašto građane polijeva vodom duhovito u konačnici govori o nastanku nekih gradskih toponima, primjerice samoga gradskog tornja, ali i izvora Zvir, koji, u Đ ekićevoj interpretaciji, prerasta u rijeku, po kojoj je grad dobio svoje ime.

Danas su obje knjige, pokazujući, među ostalim, kako je povijesnu priču — kad su djeca u pitanju — najlakše učiti, a povijesnu građu prihvaćati ako nije ponuđena na suhoparan udžbenički način, nego kao maštovita i duhovita fikcija, obvezatna literatura u riječkim vrtićima, a i neke su ih gradske osnovne škole uvele kao lektiru. Obje je efektno ilustrirao riječki ilustrator i grafički dizajner Ivan Mišković.

Za sljedeće božićne blagdane, kad se knjige najviše kupuju i daruju, Đ ekić i Adamić najavili su još jedan prinos rasvjetljavanju lokalne urbane mitologije — slikovnicu o morčiću, liku crnoga dječaka s turbanom na glavi, koji je u prošlosti bio čest ures na uhu pomoraca iz ove regije, a kojega djevojke na Kvarneru i danas često nose na naušnicama. Đ ekić lik morčića povezuje s legendom o pobjedi Grobničana nad Turcima, nakon koje su na Grobničkom polju ostali samo turski turbani.

Ivica Župan