Lakrdijaši koji se igraju vatrom

Lakrdijaši koji se igraju vatrom

Obavezan dio većine gradskih manifestacija čine žongleri/ke i bubnjari/ke, nazvani/e Nova loža lude mame

Nova loža lude mame neformalna je grupa žonglera/ki, bubnjara/ki i njihove najaktivnije podrške, nastala 1998. godine oko Attacka kao neka vrsta slobodne amaterske žonglerske radionice. Tada ju je činila nekolicina entuzijast(ic)a, koji su učili skidajući tuđe trikove. S vremenom su se otkvačili od Attacka i ustalili kao grupa od dvadesetak, ne više tako nevještih individua, koja gdje god da se pojavi plijeni pozornost. U posljednjih godinu dana gotovo da nije bilo događanja kojemu nisu prisustvovali, od Osijeka do Dubrovnika, ukupno dvjestotinjak puta. Nastupali su stvarno svagdje, od privatnih tuluma za prijatelje, do nedavna otvorenja Kaptol centra za — lovu. U nekoliko su navrata svu zaradu iz šešira donirali projektima bez mogućnosti ostvarivanja vlastite dobiti, kao što je akcija čišćenja šume u Zaprešiću.

Pet najstalnijih i najviđenijih ludih mama, skupljenih oko mikrofona, jesu Irena, Tanja, Antun, Feki i Omar:

Otkud ime Nova loža lude mame i kako ste se odlučili za žongliranje?

— Irka: Uzeli smo ga iz knjige Povijest dvorskih luda. Tamo se, između ostalih, nalazila i priča o grupi koja se zvala Bratstvo lude mame, a koja je djelovala u srednjem vijeku. Baš smo negdje u to vrijeme u Veneciji gledali neke sjajne žonglere, malo se obrazovali i krenuli.

Mistika lanaca i vatre

Zašto žonglirate?

— Antun: Mogli smo birati između kuhara i žonglera, pa smo izabrali ovo drugo. Neke stvari radimo radi para, neke iz solidarnosti, a neke radi zabave, iz čistog gušta. Uglavnom, važno je da se uvijek dobro zabavljamo.

— Irka: Meni je to jako lijepo raditi. Super mi je zvuk kad vrtim lance. Mistično je.

— Feki: Bolji je osjećaj nego kad plešeš u disko klubu.

Koje rekvizite rabite?

— Tanja: Ima ih mnogo. To su dijabolo, čunjevi, baklje, klave, lanci (tzv. fire-poj), loptice, kontakt-lopta, ples sreće, štule, štap (tzv. fire-stick)...

— Antun: ... a pas Lisa uskoro će skakati kroz obruč.

— Irena: Osim žonglera vrlo su važni i naši bubnjari — jambeisti. Jambeje su posebni bubnjevi, uglavnom napravljeni od prirodnog materijala.

Postoje li neke predispozicije da bi se postalo žongler?

— Antun: Moraš biti jako smotan. Prvo trebaš nešto razbiti u kuhinji kako bi shvatio da si rođen za to.

— Irena: Uopće nije problem naučiti žonglirati. To može svatko. Ja sam nedavno vidjela da svi prodavači na tržnici u Puli žongliraju narančama.

Široka vam je lepeza trikova. Gdje ih skupljate?

Tanja: S raznih strana, na cesti od drugih žonglera, od nekih naših prijatelja, nešto sami izmislimo, pa nadopunjujemo jedni druge.

Koji vam je dosadašnji nastup najdraži? Preferirate li pojedina mjesta?

— Tanja: Mi često eksperimentiramo s novim prostorima. No, meni je najbolje bilo na festivalu Cest is d best. Cvjetni trg bio je pun, atmosfera dobra... Zagreb je inače jako prazan grad. Nedostaje mu tog kozmopolitskoga duha grada, koji se vidi po onome što se događa na cesti.

— Irka: Meni je bilo super na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara. Prvi put radili smo s organiziranom ekipom. Tu su bili glumci, imali smo probe i određeno vrijeme kad je trebalo uletjeti sa žonglom. Ljudi ti plješću i smiju se...

— Tanja: ... a gleda te predsjednik republike.

Vatrom do upale pluća

Omare, tvoja specijalnost je vatra. Koliki je rizik od povreda i jesi li imao slučajeva samospaljivanja?

— Omar: Samo jedan savjet. Ljudi, nemojte bljuvati vatru ako to ne znate. Zapravo, to nitko ne zna dovoljno dobro pa je bolje da to i ne radi. Efekt je lijep, ali može biti gadno jer ti se prilikom bljuvanja u plućima stvara neki plin koji nije dobar. Ja sam se nagutao benzina i dobio upalu pluća. Zapravo, tko želi provesti jedanaest dana na internoj i dobivati punte u guzicu, eto mu na!

Uz vas se veže i pojam lakrdijaštvo. Što to za vas znači?

— Tanja: Nije to kod nas ništa posebno određeno. Ali, recimo, to je slučaj kada mi plješćemo nekome u publici tko nam je dao veću novčanicu. To je komunikacija s ljudima, privlačenje pažnje, neka vrsta kazališne forme. Omar je najveći lakrdijaš među nama.

— Feki: To je za mene, čisto, zajebancija s ljudima, sprdanje, provociranje, neka ciničnost...

— Irena: Iako zvuči kao da je lakrdijaš netko tko zarađuje, a ništa ne radi, to nije istina!

Može li se žongliranjem zaraditi?

— Irka: Može dosta. Dosad smo najviše zaradili ovo ljeto na obali, oko osam tisuća kuna za samo sedam dana.

— Feki: Sve ovisi o općoj atmosferi. Koliko ti sam daš, toliko i dobiješ. Kad je dobra atmosfera, dobijemo više novca i obratno. Također ovisi i o vremenu kad žongliramo: je li godišnji odmor, vikend...

Je li žonglerstvo skup sport?

— Omar: Skup je, ali isplativ. Jedan dobar čunj, npr., košta oko pedeset njemačkih maraka, znači komplet je sto pedeset, no, žonglirajući na ulici to si lako isplatiš.

S kojim se problemima najviše srećete?

— Irka: Nedostaje nam mjesto za vježbanje zimi. Voljeli bismo da nam netko ustupi neki prostor ili školsku dvoranu, jer će uskoro postati jako hladno, a ako ne budemo vježbali, do proljeća ćemo zakržljati. U kući su nam svi zidovi crni od vatre i zato nam treba visoki strop. Ovim putem pozivam eventualne sponzore, posebice vlasnike visokostropnih nekretnina da se jave u redakciju »Vijenca« za kontakt.

U Zagrebu već nekoliko godina djeluje još jedna žonglerska grupa — Suncokret. Vidite li ih kao konkurenciju?

— Feki: Ne vidim ih kao konkurenciju, ali nam, recimo, Zoki iz Suncokreta nikada nije htio pokazati neki trik. Tražio je da platimo članarinu da bi nam ga pokazao.

— Antun: Suncokret više djeluje kao cjelina, a mi kao skupina pojedinaca. Oni su kompaktniji i više se trude raditi na predstavama, dok smo mi više leteći i ležerniji prema svemu tome.

Tko su vam uzori?

— Antun: Braća Karamazovi.

— Tanja: David Copperfield.

Želje i planovi?

— Irka: Ja bih voljela da ubuduće više počnemo funkcionirati kao grupa. U Dubrovniku smo imali raspored, postojala je cijela koncepcija nastupa, što je meni bilo super. Htjela bih nešto organiziranije vježbati s ljudima i pojaviti se iduće godine s nekim novim trikovima. Bojim se da smo ovim učestalim žonglama na Cvjetnom trgu ljudima postali dosadni.

— Tanja: Ako hoćeš ne zamarati ljude i davati im nešto novo, tada to postaje organizirano i zove se cirkus.

Kako netko može naučiti žonglirati?

— Antun: Teško, ako se ne druži s nama.

Imate li neki jeftini savjet za početnike? Možda jabuke?

— Antun: Neka se jave nama. Mi ćemo im jabuke prodati jeftinije. Ako netko hoće naučiti, neka dođe u Attack na Savski nasip, u bivšu tvornicu »Jedinstvo«, pa će mu tamo već netko dati kontakte.

Poruka?

— Omar: Roditelji, umjesto da djeci kupujete petarde, zovite žonglere. Budite ludi.

Čudni ste mi nešto. Jeste li vi neka sekta?

— Tanja: Jesi li ti malo glup u glavu?

Razgovarao Oliver Sertić