Krvava sedma umjetnost

Sjećam se jednog festivala u Cannesu. Bio je slavan i jubilaran, no čovjeku moje naravi nije baš donio vedrinu i veselje. Umjesto sunčanja na plaži morao sam većinu vremena provoditi u kinodvorani. Bio sam u žiriju koji je trebao dodijeliti nagradu najboljem filmu redatelja-debitanta.

Netko je taj festival dobro opisao. Rekao je da bi more postalo crveno kad bi u nj iscurila sva krv s filmskog platna. Ne znam je li točno. Na sreću nisam morao gledati baš sve filmove. Pa ipak nisam mogao izbjeći nekoliko sadističkih filmskih poslastica. Rastužilo me s kakvim je oduševljenjem publika gledala sve one udarce nogom u lice, zabijanje noža u trbuh, glave što ih je otkinula granata.

Razmišljam do koje su mjere autori tih filmova kao osjetljivi umjetnici koji uvijek idu korak ispred svoga vremena shvatili kamo smjera čovječanstvo. Možda predviđaju da nas u budućnosti očekuje sve više grubosti i bezosjećajnosti. Ili je to samo posljedica načina na koji publiku odgajaju filmovi. Gledatelji trebaju, žele i zahtijevaju sve jače doživljaje. Dobivaju sve začinjeniju hranu. Ono što ih je prije dvije godine šokiralo danas im se čini užasno dosadno. U nečemu se novi filmovi potpuno razlikuju od svih gangsterskih filmova i trilera snimljenih u prošlosti. U ovima nema nimalo sućuti sa žrtvama. To je pojava na koju bi trebali obratiti pozornost sociolozi.

Razgovarao sam u Cannesu s nekim producentom jeftinih filmova. Rekao mi je da proizvodi filmove u kojima Amerikanci ubijaju Amerikance. Takvi se filmovi najviše traže, rekao mi je. Zatim se pohvalio, sav ponosan, da je snimio i film u Menzelovu stilu. Rekao je doslovce: Film ŕ la Menzel. I onda je dodao: No nitko ga ne želi kupiti...

Prevela Dagmar Ruljančić