Komercijalniji dio festivala

Komercijalniji dio festivala

Hrvatske predstave mnogo više nego danske djeluju na prvu loptu, žele se svidjeti i ne ustručavaju se da to otvoreno i pokažu

Na drugom međunarodnom festivalu profesionalnih kazališta za djecu i mlade, čiji je selektor i umjetnički direktor Ivica Šimić, a izvršna producentica Vitomira Lončar, predstavilo se šest danskih i šest hrvatskih predstava. Zanimljivo je bilo gledati i jedne i druge te uočavati bitne razlike njihovih estetika i senzibiliteta.

Dok Danci inzistiraju na komornosti, redukciji vizualnih komponenata predstave i intimističkom pristupu gledateljstvu, hrvatske se predstave najčešće odlikuju naglašenijom vanjskom energijom, prštavilom boja i učestalim songovima kao integralnim dijelovima cjeline. S obzirom da su djeca izrazito senzibilizirana u odnosu na boje i glazbu, takav ih pristup zasigurno ne ostavlja ravnodušnima. No, hrvatske predstave mnogo više nego danske djeluju na prvu loptu, žele se svidjeti i ne ustručavaju se da to otvoreno i pokažu. Stoga ih možemo smjestiti u komercijalniji dio festivala.

Svakako najviše domete doseže Kazalište Mala scena, s predstavama u režiji Ivice Šimića — Roda i lisac, Ja sam ja i Ofelijino kazalište sjena, posljednjem nastalom u koprodukciji s Kazalištem Virovitica. Kabaret Roda i lisac tipičan je primjer opisane estetike hrvatskih produkcija: mnogo boja, glazbe, prštavosti i sjajnih glumačkih gegova. Okosnica je predstave poznata Ezopova basna koju je Zvjezdana Ladika vrlo vješto preradila i ukomponirala u zgodno osmišljenu prstenastu dramaturgiju scenske priče o idejnom začetku predstave.

Vizualno najzanimljivije osmišljena predstava Ja sam ja Mire Lobe u suptilnoj je maštovitosti i začudnom poigravanju detaljima scenografije koji se s lakoćom transformiraju u najrazličitije oblike, te postaju sastavnim dijelovima priče, u kojoj malo čudno biće traga za vlastitim identitetom, najviše na tragu danskim predstavama koje najjednostavnijim postupcima i usmjeravanjem pozornosti na naoko neprimjetne detalje ostvaruju beskrajnu igru mašte i snažne učinke na publiku. Iz prevladavajuće estetike iskače i predstava Ofelijino kazalište sjena, koja već tematikom bliskom književnom pravcu magičnog realizma posve odudara od tipičnih dječjih priča. Autor Michael Ende bavi se problematikom siromaštva, osamljenosti, starosti i smrti. Vrlo jednostavno osmišljen, pa ipak očaravajući (ponovno — jednostavnost koja ostvaruje snažne umjetničke vibracije!) teatar sjena isprepleće se s igrom živih glumaca i pridaje predstavi dimenziju iznimne vizualne ljepote, koja nas otvara i ispunjuje sjetom, čežnjom i nostalgijom.

Preostale tri predstave znatno su slabije od navedenih. Mišovi Gradskog kazališta lutaka Split uprizoreni su po istom modelu kao i Roda i lisac. Osmislili su ih i isti autori — priču je ponovno prema Ezopu napisala Zvjezdana Ladika, a režiju i skladanje songova potpisuje Ivica Šimić. Međutim, za razliku od Rode i lisca, Mišovi se rasplinjuju u prilično neduhovitim dosjetkama i otegnutoj radnji, tako da ih jedino songovi čine koliko-toliko dopadljivima.

Aladinova čarobna svjetiljka Kazališta lutaka Zadar, u režiji Sunnyja Sunninskog, korektno je odrađena predstava, ali sve zanimljive zamisli (od pokretne scenografije čiji se dijelovi povremeno pretvaraju u kostimografske detalje do raznih rješenja u rasvjeti, pokretu itd.) ostaju više na razini ideje, a u samoj konkretizaciji djeluju kao prilično jeftini štosovi malo kvalitetnije dramske radionice u nekoj mjesnoj zajednici. U isti bi prostor mogli smjestiti i Špišićev-Anočićev Badnjak u garaži, koji je nepregledna zbrka svega i svačega, kvazimontipajtonovske duhovitosti i parade glumačkog kičeraja. Dopadljivost hrvatskih predstava u ovom slučaju postaje svrhom sebe same. Prenemagnje radi prenemaganja. Sušta suprotnost istančanoj suptilnosti Danaca.

Većina djece, kao uostalom i odraslih, prihvaća ono što im se nudi. Pokušajmo ih usmjeriti prema otkrivanju suptilnijih razina njihove svijesti i kazališne umjetnosti. Iskustvo odgledanih danskih predstava u tome nam itekako može pomoći. Pogotovo stoga što se na festivalu pokazalo da i na ovim prostorima postoje ljudi koji promišljeno i kvalitetno stvaraju predstave za djecu i mlade.

Tajana Gašparović