Koliko ima jezika na svijetu?

Koliko ima jezika na svijetu?

Nema ništa loše niti neobično u tome što se pri identifikaciji jezika, osnovnih jedinica kojima se bavi poredbena lingvistika, moramo služiti različitim kriterijima. Međutim, moramo biti svjesni postojanja svih tih razlika, i nastojati biti što dosljedniji u primjeni pojedinih kriterija razlikovanja jezika i dijalekata

Jedno je od najčešćih pitanja koje laici postavljaju lingvistima — koliko ima jezika na svijetu? Međutim, zbunjenost koju pokazuje svaki lingvist kada mu laik postavi takvo pitanje dovoljan je razlog da mnoge uvjeri kako lingvistika nije nikakva ozbiljna znanost. Procjene o tome koliko se jezika govori na svijetu kreću se između tri tisuće i šest tisuća. Do tolikih, pa i većih, razlika u procjeni broja jezika svijeta dolazi zbog dva razloga:

1. Neki su dijelovi svijeta lingvistima još nedovoljno poznati: primjerice, na Novoj Gvineji i u Amazoniji još ima domorodačkih plemena koja su do sada dolazila u vrlo malo dodira s civilizacijom. O njihovim jezicima može se samo nagađati. Osim toga, istraživači su nekim domorodačkim jezicima zabilježili različita imena, te je nestručnjaku za pojedina područja teško izbjeći da takve slučajeve dvaput ubroji u svojem popisu. Možete zamisliti koliko bi bio objektivan popis jezika Europe u kojem bi se našli kao različiti jezici navedeni njemački, deutsch, German, allemand, tedesco i német. To su sve, naime, različiti nazivi jednoga te istog jezika — njemačkoga — na hrvatskome, njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskome i mađarskome.

2. Razni lingvisti imaju različite predodžbe o tome kada dva idioma, jezična sustava koji imaju barem minimalno različitu gramatiku i rječnik, valja smatrati dvama različitim jezicima, a kada dvama dijalektima istoga jezika.

Kriterij međusobne razumljivosti većina laika smatra osnovnim kriterijem za razlikovanje jezika: ukratko, ukoliko se govornici dvaju idioma međusobno ne razumiju, tada govore različitim jezicima, a inače je riječ o istom jeziku, eventualno s dijalektalnim razlikama. Očigledan je problem s tim kriterijem što je međusobno razumijevanje stvar stupnja: svi stanovnici Skandinavije (osim Finaca i Laponaca) međusobno se u priličnoj mjeri razumiju, pa ipak kažemo da oni govore različitim jezicima, između ostalog i zato što ih oni prepoznaju kao različite. S druge strane, kajkavac iz Pušće vjerojatno neće mnogo razumjeti slušajući razgovor lastovskih ribara, no ipak i njegov i njihov govor pripisujemo hrvatskom jeziku.

Razlikovni kriteriji

Prema strukturalnom kriteriju jezici se razlikuju ukoliko u opisu njihova gramatičkog sustava postoje strukturalne razlike; teško je unaprijed reći što su to strukturalne razlike, no možemo načelno istaknuti da pod time mislimo na stvari kao što su gramatičke kategorije (rod, broj, padež, vid, itd.). Ponovno, i strukturalne razlike među idiomima često su stupnjevite: hoćemo li štokavski i kajkavski smatrati dvama jezicima zato što u kajkavskome ne postoji razlika između futura 1. i 2. kao u standardnoj štokavštini (razlika između ići ću i budem išao)? Ili strukturalne razlike moraju biti veće, i koliko veće? Ruski i ukrajinski imaju u najvećoj mjeri podudarne gramatike, ali se izgovorom i rječnikom dosta razlikuju: od toga što će nam u tom konkretnom slučaju biti važnije zavisit će hoćemo li ta dva idioma smatrati različitim jezicima. Kao i kod drugih razmatranih kriterija, i strukturalni je kriterij u osnovi vrijednosni; međutim, za razliku od većine drugih kriterija, strukturalni kriterij je unutarnji, jer kad na osnovi njega identificiramo jezike, činimo to na osnovi njihovih inherentnih svojstava, a ne na osnovi izvanjezičnih, tj. pragmatičkih, socioloških ili drugih svojstava. Stoga je strukturalni kriterij identifikacije jezika nužan preduvjet klasifikacije jezika koja se zasniva na strogo unutrašnjim jezičnim svojstvima, kao što je genetska klasifikacija jezika (v. dolje). Međutim, strukturalni kriterij primjenljiv je jedino kada postoji dovoljno iscrpan strukturalni opis idioma koje valja razvrstati na osnovi strukturalnih svojstava, a to vrlo često nije slučaj.

Kriterijem identifikacije govornika možemo smatrati kriterij koji često dolazi do izražaja u ovakvim situacijama: u selu A pitate domoroce kojim jezikom govore, i oni svi odgovaraju a-ovskim; nekoliko kilometara dalje, u selu B domoroci za sebe kažu da govore b-ovskim. Štoviše, stanovnici obaju sela u stanju su nepogrešivo utvrditi govori li netko a-ovski ili b-ovski, čak i kada istraživač ne vidi u čemu je razlika. Hindski i urdski primjer su dva jezika koji se ne razlikuju strukturalno (samo im je kulturni rječnik djelomice različit) niti po kriteriju međusobne razumljivosti. Kada stajališta govornika prema vlastitom jeziku ne bi bilo i te kako relevantna lingvistička pojava, morali bismo hindski i urdski (jezike koji se govore u Sjevernoj Indiji i Pakistanu), malajski i indonezijski (službene jezike Malezije i Indonezije), pa i hrvatski i srpski, smatrati varijantama istoga jezika.

Jezični identitet može u nekim slučajevima biti pitanje života ili smrti. Američki lingvist William Foley u svojoj knjizi o papuanskim jezicima spominje da je pripadnicima kanibalskog plemena Bivat s Nove Gvineje tabuom bilo zabranjeno jesti ljude koji govore njihovim jezikom. Navodno su jednom prilikom ipak pojeli jednoga suplemenika koji se sa svojom obitelji odselio prilično daleko, a kako to nije nikome naškodilo (osim pojedenomu) tabu je od toga događaja ukinut.

Genetski kriterij ponekad se primjenjuje na idiome čija je povijest poznata i u nekom im smislu određuje identitet: lingvisti rusinski smatraju slovačkim dijalektom jer se taj idiom razvio iz jednoga slovačkog dijalekta, premda je pretrpio snažan utjecaj ukrajinskoga, u toj mjeri da mnogi govornici rusinskoga misle da govore ukrajinski. Na sličan način, premda se govornici susjednih kajkavskih i slovenskih govora bolje međusobno razumiju nego bilo koji od njih s govornicima čakavskoga dijalekta otoka Lastova, ipak na osnovi genetskoga kriterija kajkavski i čakavski lastovski smatramo dijalektima istoga jezika.

Popisivanje od sela do sela

Često se, osobito u romanskoj lingvistici, pojavljuje i kriterij standardizacije. Jezicima se nazivaju samo standardizirani idiomi, dok se nestandardizirani smatraju dijalektima. Za razliku od svih prethodnih, taj je kriterij posve neupotrebljiv pri izradi popisa jezika svijeta: njegovo korištenje u Africi i većem dijelu Azije pokazalo bi da stanovnici tih kontinenata uopće ne govore jezicima, već nizom dijalekata koji se ne daju prebrojati. U praktičnom smislu kriterij standardizacije znači, kao što je jednom rekao neki lingvist, da jezicima treba smatrati dijalekte koji posjeduju vojsku i mornaricu.

U konkretnom opisu jezičnih situacija lingvisti često kombiniraju različite kriterije: govor dvaju susjednih sela na Kavkazu opisuju kao dijalekte istoga jezika jer se njihovi govornici međusobno razumiju, dok dva susjedna idioma u Burmi ili Laosu smatraju dvama različitim jezicima jer domoroci uvjeravaju istraživače da njihovi susjedi govore drugim jezikom. Neke su se etnološke ekspedicije na Novoj Gvineji u popisivanju jezika služile otprilike ovom metodom: istraživači bi odlazili od sela do sela i popisivali kako na govoru lokalnog stanovništva glase riječi za stotinjak osnovnih pojmova. Ako bi im u jednom selu, primjerice, rekli da se za »sunce«, »mjesec« i »zemlja« kaže le soleil, la lune i la terre, a u drugom il sole, la luna i la terra, istraživači bi na osnovi fonetske sličnosti tih riječi, i činjenice da u oba sela razumiju oba skupa riječi, zaključili da je riječ o dijalektima jednoga jezika. Primjena takva kriterija na europske jezike značila bi da sve romanske jezike valja smatrati dijalektima istoga jezika!

Naravno, nema ništa loše niti neobično u tome što se pri identifikaciji jezika, osnovnih jedinica kojima se bavi poredbena lingvistika, moramo služiti različitim kriterijima. Međutim, moramo biti svjesni postojanja svih tih razlika, i nastojati biti što dosljedniji u primjeni pojedinih kriterija razlikovanja jezika i dijalekata.

Ranko Matasović