Kazališne svečanosti

Poželimo da se makar djelić obilna programa slovenskoga Borštnikova srečanja dogodi i Marulićevim danima u Splitu, ali u interakciji sa svim ostalim hrvatskim festivalima koji su danas, svaki za sebe više rakova djeca nego relevantne ustanove nacionalnoga kazališta

Prošloga tjedna u Ministarstvu kulture održana je prva sjednica Vijeća Marulićevih dana. Nakon deset godina, taj prvi osnovani festival u neovisnoj Hrvatskoj konačno je dobio neke institucionalne parametre djelovanja. Njegov osnivač, Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, konačno je donijelo pravilnik o njegovu ustrojstvu, čime je stavilo točku na improvizacije koje su pratile njegovo odvijanje, iz kojih su u javnosti proizlazile mnoge nedoumice i dileme oko toga festivala, dosad sa samo jednom programskom osnovom pod koju se svodilo mnogo toga nesvodivoga — svečanost hrvatske dramske riječi.

Volja da se dogodi svečanost ne mora značiti da će se svečanost i dogoditi. Početnički zanos zaista je prvih godina ostvario u Splitu neku vrstu svečanog okupljanja hrvatskih kazališta. No, taj zanos postupno je jenjavao. Pokazalo se da produkcija zasnovana na novoj domaćoj drami i baštini ne može svake godine osigurati dovoljno kvalitetnih predstava za takav specijalizirani festival.

Zbog toga se u samom Splitu javila tendencija da se Marulićevi dani održavaju ili bijenalno (što bi značilo njihovo postupno odumiranje) ili da prerastu u opći festival hrvatskog glumišta, na kojem bi bilo pokazano sve najbolje u produkciji kazališne sezone. Nijedna od tih koncepcija nije do kraja zadovoljila. Festival se, osim toga, urušavao zbog površne selekcije (bilo je selektora koji nisu ni pogledali sve predstave, čak ni one koje su predložili, a nisu smatrali potrebnim ni pojaviti se na njemu) i zbog političkog voluntarizma u izboru žirija, u kojemu su sudjelovali i ljudi bez veće kazališne reputacije, pa su i njihove odluke bile pokatkad, blago rečeno, čudne.

Sve je to pridonijelo postupnu uminuću festivalskog ozračja Marulićevih dana. Splitska publika je tu i tamo još došla na svoje pogledavši neku dobru predstavu koju inače ne bi mogla vidjeti. Samo glumište od takva festivala nije imalo neke velike koristi. Kazališta su dolazila, odigravala predstave i odlazila, a da glumci nisu mogli pogledati predstave drugih, pa čak ni pravo susresti se s kolegama.

Ni okrugli stolovi kao začeci nekog stručnijeg promišljanja viđenih predstava i kazališne situacije nisu se posrećili festivalu. Drugih stručnih skupova nije ni bilo. Sve je to Marulićevim danima davalo više predstavljački nego promišljajući i okupljalački značaj. Bez tih sastavnica nije bilo ni svečanosti. Konačno, čir je puknuo ove godine prijetnjama bojkotom i protubojkotom, ostavkama i promjenama žirija u posljednji čas, dovođenjem konačno u pitanje koncepcije zbog njezine promjene da u obzir za izbor uđu i autorski projekti, tako da se svečanost pretvorila u svoju suprotnost, tipičnu hrvatsku svađu koja od uskih interesa ne vidi trajnije i opće ciljeve.

Možda zbog toga institucionalno profiliranje budi nadu u obnovu Marulićevih dana. Već je pravilnikom njihov koncept ponešto proširen: umjesto pompozne »hrvatske dramske riječi« oni su označeni kao »festival hrvatske drame i autorskog kazališta«. Uz mnoge druge programske sadržaje, pravilnik nameće obvezu održavanja barem jednog stručnog razgovora o temama i problemima što tište naše glumište, okvirno nazvan Hrvatsko kazalište danas.

Jedna od ideja, prihvaćenih na Vijeću, jest da festival ne bi smio produkciju hrvatske drame shvatiti kao izolaciju. Dapače, uz afirmiranje nove hrvatske dramatike i novih vrednovanja naše dramske baštine, Marulićevi bi ih dani na stanovit način morali stavljati u kontekst aktualnih trendova europske drame i kazališta, konfrontirajući naše domete dovođenjem predstava naših tekstova izvedenih izvan naših granica, ali i predstavljanjem barem dviju relevantnih novih europskih drama, naravno izvan konkurencije. Elaboriranje novih zamisli tek je započelo na prvoj sjednici Vijeća. Dobro bi bilo da se u njega uključe i svi ostali zainteresirani kazališni činioci, i konstruktivnom kritikom, ali i iznošenjem svojih ideja.

Upravo takvo uključivanje preduvjet je za pravu kazališnu svečanost. Mi u Hrvatskoj ne samo da nemamo jednog općeg kazališnog festivala nego su nam i postojeći prilično rascjepkani, bez prave interakcije. Ne moramo se ugledavati zbog toga u velike svjetske kazališne festivale i čeznutljivo uzdisati, dovoljno je baciti pogled u nedaleku, susjednu Sloveniju.

U nedjelju je završen najveći slovenski kazališni festival, Borštnikovo srečanje (skraćeno: BS) u Mariboru. Upravo taj susret mogao bi nam biti uzorom, ako već ne po općosti, a ono što se sve na jednom festivalu može organizirati, na dobrobit svih teatara i nacionalnog kazališta u cjelini. On se s pravom podnaslovljuje kao »svečanost slovenskog gledališča«. Ove godine održava se po 35. put. Možda je zbog toga trajao nešto dulje nego obično. Otvoren je 13, a završen 30. listopada. No, osamnaest festivalskih dana bilo je ispunjeno od jutra do kasno u noć. Okosnica su, naravno, bile predstave u konkurenciji. Ovogodišnja selekcija, koju je sačinio teatrolog Jernej Novak, možda bi kod nas već bila predmetom prijepora. Od dvanaest predstava šest ih je izvelo jedno kazalište, Drama SNG Ljubljana. Nije bilo primjedbi na taj selektorski »eksces«, jer i izbor je autorstvo. Međutim, taj izbor obilato je garniran različitim programima, od predstava izvan konkurencije (nisu zaobiđeni ni amateri, lutkari, akademci, strana gostovanja), do izložbi, promocija, koncerata i modnih revija: ukupno devedeset i šest raznih događanja!

Spomenimo samo dva najvažnija: teatrolozi su organizirali dvodnevni simpozij Slovensko kazalište i slovenska dramatika u drugoj polovici 20. stoljeća, a kolegij direktora slovenskih kazališta raspravljao je o nacionalnom kazališnom programu za sljedeću godinu, koji im je ponudilo Ministarstvo kulture. Završnica BS-a svake je godine posebno svečana, možda jedinstvena u svijetu. Dvadeset i deveti listopada proglašen je Danom slovenskog glumca. Toga se dana ni u jednom kazalištu ne igraju predstave. Svi glumci pozvani su u Maribor na zajedničko druženje, koje završava svečanom podjelom nagrada i proglašenjem dobitnika Borštnikova prstena, najvećega priznanja nekom slovenskom glumcu.

Iza tog festivalskog obilja stoji jedna žena, Olga Jančar, direktorica BS-a i duša festivala. S njome cijeli festival organizira nekoliko organizatora. No, iza BS-a ne stoje samo sva slovenska kazališta, nego svi koji se u Sloveniji bave teatrom. Po tome BS nije samo nezaobilazna manifestacija, nego je i institucija slovenskog glumišta. Naravno, maštovitost festivalskih zbivanja zasniva se na preciznim pravilima igre. Poželimo da se makar djelić tako koncipirana obilna programa dogodi i Marulićevim danima u Splitu, ali u interakciji sa svim ostalim hrvatskim festivalima koji su danas, svaki za sebe, više rakova djeca nego relevantne ustanove nacionalnoga kazališta.