Kako se kalio anarhizam

Max Nettlau, Povijest anarhizma, DAF, Zagreb, 2000.

Max Nettlau započinje svoju, može se reći romantičnu, priču o razvoju anarhističkih ideja od njihova početka pa sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Nettlauova je anarhistička storija, nazvana Povijest anarhizma, doživjela svoje (prvo) hrvatsko izdanje zahvaljujući zagrebačkoj izdavačkoj kući DAF, a posebice izdavaču Zoranu Senti, koji je knjigu priredio i proširio dodatkom 65 godina anarhizma (1934-1999).

Što se samog autora knjige tiče, potrebno je napomenuti da Max Nettlau, osim što glasi kao eminentan povjesničar anarhizma, bio i aktivan sudionik zbivanja o kojima se, između ostalog i uz ostalo, u knjizi govori. Anarhizam se, kao društvena filozofija i kao ideologija, pojavio u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Kao uostalom i marksizam, korijene vuče iz Francuske revolucije (1789), buržoaskog društva, nastanka radničke klase te rođenja industrijskoga kapitalizma, a i jedno i drugo učenje ishodište nalazi u radničkoj klasi. Prvi koji je upotrijebio riječ anarhizam u pozitivnom smislu, u namjeri da se samodefinira u kompliciranoj panorami ideologija u Francuskoj 1848, bio je Pierre Joseph Proudhon (1809-1865). On je, naime, bio taj koji je razradio političku i društvenu filozofiju anarhizma te protumačio kulturu i povijest koja se istinski može definirati kao anarhizam. Poslije je zamijenio taj negativan termin drugima koji imaju pozitivno značenje: mutualizam, industrijska demokracija itd. Upravo zbog te negativne terminologije koja je pratila anarhizam: uglavnom kao potpuna odsutnost reda i organizacije, dakle, kao zauzimanje za kaotično stanje unutar ljudske zajednice, Nettlau, kao i većina važnijih anarhističkih mislilaca koje rečeni autor spominje u svojoj knjizi, takve predrasude o anarhizmu nastoji opovrgnuti.

Stoga autor u tom svojevrsnom vodiču kroz anarhističku teoriju i praksu mnogo pozitivnih emocija, koje u određenom trenutku nalikuju na gotovo dječji ushit, govori o istinskim liberterima, kakvim je, primjerice, doživljavao Lava Tolstoja, ali i mnoge druge anarhiste-idealiste, zahvaljujući kojima je anarhizam od 1886. do 1893. »doživio trenutke velikog zanosa, velike energije, ganutljivih izraza dobrote i ljepote«. Tada je, naime, anarhizam uspio nadrasti sektaštvo, fanatizam i nesnošljivost, osobine o kojima Nettlau u knjizi priča s velikom dozom razočaranja, onako ljudski tužno. Autor nije ništa manje razočaran, i ne štedi riječi pokude kada je u pitanju famozni duo Karl Marx — Friedrich Engels, ali i komunisti u cjelini, koji su, prema njegovu mišljenju, u danom povijesnom kontekstu svojim djelovanjem nanijeli mnogo štete anarhističkom pokretu.

Anarhizam kao relikt prošlosti

Knjiga Povijest anarhizma Maxa Nettlaua može se ocijeniti, s jedne strane, kao simpatičan, romantični, doduše arhaički, priručnik za autostopere kroz anarhizam. Dok, s druge strane, za one koji su u anarhizam upućeni(ji) Nettlauov uradak može poslužiti kao zgodan, emocijama nabijen podsjetnik (ponekad nalik dnevničkim zapisima) o tome kako se tijekom povijesti kalila anarhistička misao.

Dodatak knjizi, esej Zorana Sente 65 godina anarhizma (1934-1999) daje poseban, aktualan začin problematici anarhizma. Fenomenološkim pristupom Senta određuje moderno značenje pojma anarhizam, kao učenja slobode — a ne pokreta, koje nije ništa više od općeg usmjerenja unutar kojeg si potpuno autonomni pojedinci određuju vlastiti smjer. Onaj, naime, smjer koji nikad ne prelazi granice zadane općim parametrima antidržavnog, antikapitalističkog, antihijerarhijskog sporazuma. Posebno je zanimljiv osvrt na anarhističke samotnjake današnjice — kao što je Noam Chomsky, ili kakvi su bili Murray Bookchin, Paul Feyerabend — i njihove ideje koje se bave i koje upućuju na probleme današnjice. Jer, ukazivanje na negativne posljedice procesa globalizacije, goruću ekološku problematiku, tema je općeljudske svakodnevice.

Upravo takva tematska aktualnost suvremenih anarhičkih teoretičara dovodi u pitanje tvrdnje o anarhizmu kao reliktu prošlosti. Stoga bi se na kraju moglo, bez imalo krzmanja, zaključiti da je Sentin dodatak zapravo bio nužan da rečena knjiga ne bi prošla nezapaženo, jer joj daje svježinu, životnost, ukratko, dozu dinamike prijeko potrebnu da privuče potencijalnog čitatelja.

Ivana Erceg