Kako sam sistematski uništen od idiota

Kako sam sistematski uništen od idiota

Ekskluzivan izvještaj sa suđenja postmodernistima, s procesa koji poprima razmjere sapunice

Prije nekog vremena »The New York Times« objavio je ulomak-priču iz knjige Marka Leynera Post-Modernist Rag. Pod naslovom Geraldo, ubij se ti i tvoj avant-pop ponuđena nam je storija, fiktivni televizijski talk-show koji moderatorica, lik nazvan Jenny Jones, vodi s, isto tako fiktivnim, sredovječnim postmodernistom-pokajnikom, čiji je identitet u emisiji zaštićen, poput identiteta svjedoka, pseudonimom Alex, zamućenim licem i elektronskim iskrivljenjem glasa.

Alex bi mogao svirati klavir

Da bi sve bilo urnebesnije, naznačeno je da se ovaj fiktivni intervju temelji na autentičnim izjavama filozofa Richarda Rortyja o postmodernizmu, odnosno njegovoj kritici, točnije lapidarnom iskazu da takvo što ne postoji, a koji iskaz lik-pokajnik Alex, bivši postmodernist, sada i sam ispovijeda. Uspjelost Leynerove priče zasniva se na dvostrukom paradoksu, ako je nešto takvo moguće. Prva je razina paradoksna priroda postmodernizma samog, kao manifestnog sadržaja, teme, o kojoj govore svi likovi u priči. Svi se oni slažu da su priče o svijetu kao poretku diskursa, svijetu kao jeziku, tekstu povezanom s beskonačno mnogo drugih tekstova, priče o radikalnoj ironiji, nestajanju subjekta, cool pozi itd. — štetne i neodržive, a pokajnik Alex, šmrcajući i uz bučno odobravanje publike, priča o njima kao o nečemu što mu je uništilo život, razorilo osobnost, upropastilo obitelj... I tu je drugi paradoks: naime, lik je neobaveznost postmodernih postulata shvatio smrtno ozbiljno.

Rješenje je: tužiti profesore koji su znali da ta teorija nije istinita, a ipak su je predavali studentima kao validnu. Alex traži da ga se obešteti za duševnu bol (zvučni poznato, zar ne?), koju je zbog postmodernizma propatio. Problem je samo kako naći pisane dokaze, npr. u internoj korespondenciji fakultetskih odsjeka, jer u teorijama ih nema, iz koje se vidi da su profesori znali da obmanjuju, da je, pravnički rečeno, postojala svjesna namjera.

No, žena iz publike, koja je sva na Alexovoj pravedničkoj strani, upozorava ga da će se institucije braniti angažiranjem najboljih, upravo postmodernih advokata. Oni će dokazivati da je (Alexova) istina samo simulakrum izbavljujuće slobode. Zato neka pazi s kim ima posla.

I kada se već čini da sve ide sretnom završetku, iz publike ustaje bradati troublemaker i konstatira da je cijeli ovaj show fake — lažan, duboko ironičan, da su Alexove emocije neuvjerljive, a reakcije publike neiskrene. Ukratko: da je na djelu još jedna obična postmodernistička podvala.

Figura idiotizma

Publika je u šoku, no Alex uspijeva još jednom preokrenuti situaciju, opisujući bradonju kao izgubljen slučaj postmodernista, koji više nije kadar razaznati prave od lažnih stajališta i emocija.

Talk-show završava zabavno i veselo, a voditeljica najavljuje temu sljedeće emisije: zašto je nestanak bipolarnog svijeta u nekih ljudi izazvao povećanu seksualnost.

U priči Marca Leynera postmodernistički postupci dovedeni su — ako se nešto takva može reći za poetiku koja od početka inzistira na paroksizmu, kraju i svojoj paradoksalnoj prirodi — do novog, višeg, kraja. Relativiziranje svega što se moglo relativizirati logično je, čak i formalnologično legitimno, izvedeno, postupkom reductio ad absurdum, što je postmodernizam dovelo do relativiziranja i sebe sama. No, Leynerova priča nije visoko modernistička kritika postmodernizma. Njezina je ljepota u tome što je u njoj postmodernizam ujedno sadržan (pripovjednim postupcima, situacijom talk-showa itd.) i zanijekan (ismijavanjem nekih njegovih dogmi) te time, hegelovski govoreći, na pravi način ujedno sačuvan i nadiđen.

Ne znam zašto, ali sve to podsjetilo me na knjigu koja se kod nas pojavila prije dvadesetak godina, i kojoj sam do danas zaboravio autora, a zvala se Kako sam sistematski uništen od idiota. U njoj glavni lik opisuje svoju kalvariju u donkihotskoj borbi protiv prilika u tadašnjem samoupravnom socijalizmu. Štos autorskoga postupka bio je u tome da se sve slobodno kaže, pod krinkom da je »gledano očima ne baš uračunljiva čovjeka«, očima ridikula, kakve u životu, bogami i nakon pada socijalizma, susrećemo. Što ono Arsen kaže: kralj istinu rado sluša kad je govori budala i šuša.

No, piscu je postupak toliko uspio, da nismo sigurni radi li se uopće o književnom postupku ili o autentičnom zapisu, duljoj verziji vrste teksta na koju nailazimo u ponekim pismima čitatelja dnevnim i tjednim novinama.

I kao što je u prvom primjeru postmodernizam propao, tako da je sačuvan, tako je i ludilo, mentalna rubnost lika i postupaka u drugom primjeru također ukinuta, ali i, treba li još reći, i sačuvana.

Srećko Pulig