Kad slikar nestane u svojoj slici

Kad slikar nestane u svojoj slici

Odvažnost, odlučnost, a iznad svega originalnost s kojom je mala skupina bečkih likovnih umjetnika, nezadovoljna postojećim likovnim (napose slikarskim) sredstvima, nastojala proširiti granice i mogućnosti slikarstva, imat će odraz tek u slikarstvu osamdesetih godina, kojemu će se i sami akcionisti priključiti

Predstavljanje austrijske privatne zbirke Essl u Muzeju suvremene umjetnosti i u Klovićevim dvorima proteklog mjeseca u Zagrebu, omogućilo nam je, među ostalim, i upoznavanje Bečkog akcionizma, likovnog pokreta s relativno malo sudionika, koji je, međutim, ostavio dubok i značajan trag. Početke bilježi u šezdesetim godinama u Beču.

S obzirom na malu udaljenost Beča od Zagreba te njihovu negdašnju povezanost, začudno je što o toj likovnoj pojavi zna malo specijaliziranih stručnjaka i zainteresiranih umjetnika i što mu sve dosad austrijske, a ni europske ustanove nisu posvetile zasluženu pozornost.

Šezdesetih godina nekolicina slikara propituje »valjanost i funkcioniranje ekspresivnih sredstava izražavanja u slikarstvu«, primjenjujući pritom razne nove postupke, od polijevanja boje na platno do drugih neuobičajenih načina, pa dolazi i na ideju da u proces slikanja uključi i svoje tijelo, »koje je na ovaj ili onaj način nositelj slikarskog stvaranja«. Upravo činom uključivanja vlastitoga tijela, kao i tijela drugih sudionika u slikarskom procesu, nastaju novine dotad nepoznate u slikarskoj praksi — tada, a i danas popriličnom dijelu publike začudne. Doda li se tome da je pokatkad slikar tijelo podvrgavao i ekstremnim nasilnim metodama, poput samoosakaćivanja, onda je jasno da to i nije lako prihvatiti.

O tome što su bečki akcionisti tada radili, kakve su akcije izvodili i provodili s vlastitim tijelom, svjedoči na izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti niz fotografija koje dokumentiraju pojedinačne faze tih akcija te njihovi videozapisi.

Apstraktni reljef

Günter Brus, jedan od nekolicine najzapaženijih akcionista, imao je osobito dojmljive akcije sredinom šezdesetih godina. Najbezazlenija je Šetnja Bečom, gdje bijelo obojeni Brus poput utvare šeće gradom. Kamera je zabilježila zapanjene poglede prolaznika, dojmljive objekte na dojmljivim mjestima i na kraju susret glavnog aktera s policajcem. Završetak je odlazak umjetnika u policajčevoj pratnji... Druge fotografije dokumentiraju takozvane akcije samooslikavanja, ali očigledno i samoosakaćivanja, gdje Brus potpuno pokriva svoje tijelo bijelom bojom, gusto i grubo nanesenom, pri čemu tek djelomično rabi crnu boju za označavanje pojedinih dijelova tijela. Često ga okružuje agresivni pribor — žileti, čavli, noževi, pile, skalpeli, kliješta, čak i sjekire, kojim on također djeluje na vlastito tijelo. Tijelo tako doslovno nestaje u slici, postaje dio apstraktnog reljefa, postaje živa slika, čak i bijela mrlja, mogli bismo reći, na bijeloj osnovi, na kojoj Brus izvodi akciju.

Agresivni alat i agresivni postupci nad vlastitim tijelom »materijaliziraju nasilnički karakter samoga slikarskoga čina«, kako navodi Robert Flek u tekstu kataloga izložbe u kojemu pojašnjava pojam bečkog akcionizma. No kako na prvi pogled zapanjeno i zgroženo oko promatrača ne otkriva vezu »akcije« sa slikarstvom i njegovim sredstvima izražavanja, Flek pojašnjava i tu vezu: »Ono što ovdje, kao i u akcijama tijela Nitscha ili Mühla (također bečki akcionisti) upada u oči, ponajprije je snažna veza sa slikarstvom i njegovim sredstvima izražavanja u vakuumu simbola u kojemu je Drugi svjetski rat ostavio cijeli razvijeni svijet.«

Orgije boja

Od Fleka doznajemo i to da je Herman Nitsch već tada sve svoje aktivnosti — slikarstvo, pisane upute, kompozicije i akcije, koordinirao u sveobuhvatnom projektu Orgien Mysterien Theater, također »proširenja ili nastavka slikarstva drugim sredstvima«.

Opažanje da su akcije bečkih autora potekle iz interesa prema proširivanju mogućnosti samog slikarstva dokazuju i stilske razlike među autorima. Naspram bijelog i minimalističkog Brusa, neki su autori, kao Rudolf Schwarzkogler, Otto Mühl, a poglavito Herman Nitsch uronjeni u orgije boja. Kad se, primjerice, pogleda akcija Scwarzkoglera, Svadba iz 1965, vidjet će se uporaba vrlo usklađenih boja bogatog spektra. Novost je uvođenje u akciju biološke građe kao što su, primjerice, ribe, iznutrice (u staklenki), a i model (nevjeste valjda u Svadbi?!), odnosno djevojke čije se tijelo također podvrgava akciji — sve to ispremiješano, brutalno i nasilno, ali ne i bez ljepote, jer kamera pokazuje i likovno uravnotežene kadrove s primjenom boje, poznavanja kolaža i drugih tehnika.

Akcija slikanja krvlju janjeta, koju je Nitsch zajedno s Mühlom izveo još 1963. tako što je zidarskom lopaticom tukao i trgao truplo janjeta i krvlju koja je šikljala slikao, samo je prethodila njegovim novijim pothvatima koji su kulminirali akcijom u kojoj je stotinjak sudionika na nov način, akcijom, ujedinilo slikarstvo, teatar i glazbu (orkestar limene glazbe) i zvuk (brojna crkvena zvona) — s brutalnim naturalizmom vađenja iznutrica iz zaklanih životinja, gnječenja plodova, polijevanja crvenom bojom (krvlju?!) ljudi pribijenih ili položenih na križ... To je Nitschov Orgien Mysterien Theater, s nedvojbenom asocijacijom na antičke orgije i srednjovjekovne martirije, na raspinjanja i golgote.

Suosnivači body arta

Značenje onoga što su akcionisti radili tijekom šezdesetih bolje uočavamo danas, u slijedu prethodnih pojava, ali i pojava koje su ih slijedile. Prethodio im je svakako američki hepening (jer su bez toga hepeninškog iskustva te akcije nezamislive), ali također i američki poslijeratni apstrakni ekpresionizam, koji su Bečani imali prigodu upoznati. Nadovezujući istraživanja na to (s dobrim poznavanjem i domaće ekpresionističke tradicije, Egona Scielea i Oskara Kokoschke recimo) oni čine korak dalje, pa tako prethode ili bolje rečeno postaju suosnivači pokreta Body Art, koji, kako se zna, poslije poprima široke razmjere u Europi i Americi. Bečki akcionisti također se ne mogu promatrati izvan protestnih pokreta koji se u Beču javljaju u svim umjetničkim branšama već potkraj pedesetih godina, te izvan pobune šezdeset osme.

Akcionisti su naglo prestali djelovati, nakon skandala koji je izbio 1968, kad su na Bečkom sveučilištu izvodili akciju Umjetnost i revolucija. Bilo je i sudskih tužbi i procesa i progona, tako da su Brus i Nitsch napustili Austriju. I dok je desetak godina poslije Brus amnestiran, najtragičnije je od svih akcionista završio Swarzkogler, koji u inkriminiranoj akciji nije ni sudjelovao. Ubrzo nakon skandala on se ubio! Tako je akcionizam odnio i svoju pravu žrtvu! Ostali nisu nastavili akcije. Ne samo zbog skandala nego i zbog osjećaja potrošenosti toga modela. Fleck u katalogu kaže: »Početkom su osamdesetih godina Brus i Nitsch u inozemstvu osjetili potrošenost avangardnih modela te stoga odlučili da će se od sada, uz privid povratka klasičnom slikarstvu, nastaviti baviti istim sadržajima. Time je započela druga faza njihova djelovanja, koja traje do danas.«

Odvažno i odlučno

Sav taj napor, drastičnost i ljepota ujedno, našli su se u djelima akcionista, koji nisu štedjeli ni sebe ni druge. Odvažnost, odlučnost, a iznad svega originalnost s kojom je mala skupina bečkih likovnih umjetnika, nezadovoljna postojećim likovnim (napose slikarskim) sredstvima, nastojala proširiti granice i mogućnosti slikarstva, imat će odraz tek u slikarstvu osamdesetih godina, kojemu će se i sami akcionisti priključiti. Povratak Velikoj slici, ili put prema Velikoj slici, kako se zove jedno djelo Hermana Nitscha, a simbolički bi to moglo značiti i povratak slici uopće, vratio je u Austriji postakcionizam, s crtežom i slikarstvom. Taj dio, predočen na izložbi u Klovićevim dvorima, nije ipak nepoznanica ni iznenađenje kakvo je akcionizam iz šezdesetih godina.

Elena Cvetkova