Ishitrene žalopojke (II)

Ishitrene žalopojke (II)

Odgovor Mariji Tonković

U svrhu očuvanja naše vrijedne fotografske baštine, prije trideset godina, u Fotoklubu Zagreb, osnovana je Zbirka hrvatske fotografije.

U Zbirci se danas nalazi oko šest tisuća fotografija više od tristo autora, od kojih su mnoge iznimno vrijedne unikatne kolekcije danas već mnogih mrtvih autora, pa kao takve neprocjenjive vrijednosti. Zbirka je zaštićena pri Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, ima Pravilnik, Umjetnički savjet, voditelja i knjigu inventara. Premda amaterski, dakle, besplatno i volonterski, o Zbirci se vodi računa sukladno pravilima struke.

Premda su fotografije iz Zbirke rabljene do sada u nekoliko velikih projekata (Muzej za umjetnost i obrt, Muzej suvremene umjetnosti, Hrvatski fotosavez), Zbirka je i dalje ostala gotovo nepoznata našoj kulturnoj javnosti, sve do početka objavljivanja autora i njihovih radova iz Zbirke u »Vijencu«. Projekt je zamišljen tako da se u kontinuitetu, koliko to bude potrebno, u »Vijencu« objave svi važni hrvatski fotografi koji su zastupljeni u Zbirci.

Do sada obavljeni posao na objavljivanju petnaest autora (do spornog 173. broja »Vijenca«) iz vremena tzv. zagrebačke škole prema našim saznanjima naišao je na otvorene simpatije i potporu, što je meni i mome kolegi prof. Zdenku Kuzmiću bio poticaj u daljem radu.

Nakon prvih petnaest uspješno predstavljenih autora pojavio se problem objavljivanja radova autora iz iste generacije koji to svojom kvalitetom zaslužuju, za koje znamo da su postojali, ali o njima u Klubu znamo malo. Da ovom prigodom i na njih podsjetimo, odlučili smo objaviti njihove radove pa i uz manjkave biografske podatke.

Moje ishitrene žalopojke bile su zapravo poziv, i to ostaju, svim ljudima dobre volje, da nam o autorima koje ćemo objavljivati dostave u Klub, ako imaju, bilo kakav podatak, kako bismo mogli kompletirati njihove biografije. Poziv upućen svima, pa tako i gospođi Tonković. Zašto ne, ali na drukčiji i civiliziraniji način nego što je to učinila.

Reakcija gospođe Tonković na objavljene autore u »Vijencu« broj 172 zaprepastila me, pa je podsjećam da u katalogu velike izložbe Fotografija u Hrvatskoj, 1848-1951 održanoj u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu godine 1994. o spornom Vladi Cizelju gospođa Tonković navodi četiri kratke rečenice, koje sve stanu u jedan ili dva retka, što se ne može, kako to sada tvrdi, ni u kojem slučaju smatrati sumarnom biografijom. Može se zaključiti da je do sadanjih podataka došla poslije. No već za sljedećeg u »Vijencu« objavljena autora, Josipa Fatura, sada priznaje da nema nikakvih podataka. Njezino nepoznavanje Josipa Fatura kao fotografa, a nigdje ne stoji da ga mora poznavati, ne daje joj nikakvo pravo proglasiti ga »potpuno anonimnim autorom«. No ja je zato neću napasti u sljedećem broju »Vijenca« jer o tom autoru znadem nekoliko podataka više.

Uostalom, svi koji se bave istraživanjem naše fotografske prošlosti dobro znaju koliko je to iscrpljujući i zahtjevan posao. Često tragate mjesecima pa i godinama za nekim dragocjenim podatkom koji nedostaje da se upotpuni mozaik nekog događaja, ličnosti ili epohe. Pri tome među kolegama i prijateljima postoji i razmjena informacija i međusobno potpomaganje kada je god to potrebno. No, u našem, obratnom slučaju, to je u gospođe Tonković u potpunosti izostalo. Tim gore je to i jadnije što je gospođa Tonković za katalog gore spomenute izložbe, na svoju zamolbu, od mene dobila niz podataka, pri čemu joj, usprkos tome što nisam »čovjek od struke«, moja nestručnost nije smetala. Tom prigodom o objavljenom Milanu Freundu gospođa je Tonković napisala dvije rečenice, za koje je podatke od mene dobila. O Gudelju nije napisala ni riječi. O Kojiću, podaci za dvije rečenice od mene dobiveni.

Suvišno je dalje nabrajanje i nekih drugih iz Zbirke tada objavljenih autora, koje ćemo ponovno objaviti u »Vijencu«, jer se sve svodi na slične primjere. O tada neobjavljenim autorima da se i ne govori. Mi to sada činimo. No pitam se da li je gospođa Tonković ikada čula za prof. Mudrinića, o Paušiću tada tek jedna od mene dobivena rečenica, o Piškuliću ni riječi, o Singeru i opet jedna moja rečenica, o dr. Starzyku biografija od mene dobivena, objavljena vrlo skraćeno, premda je od mene dobila tri kartice teksta pa je ja tada radi toga u tisku nisam pozivao na odgovornost, o Šmidu ni riječi, o Vlašiću ni riječi.

Ovim odgovorom prekidam dalju polemiku s gospođom Tonković. A i ovo sam učinio ne zbog gospođe Tonković, nego radi istinita informiranja cijenjenih čitatelja »Vijenca«. No, na kraju se ipak pitam zbog čega je gospođa Tonković tako postupila? Je li u pitanju povrijeđeno samoljublje, neke osobne frustracije pa sam ja sada poslužio kao pogodan ispušni ventil ili taština što se netko »izvan struke« upleće u njezin i samo njoj dopušten posao? Osobna mržnja ne dolazi u obzir, jer smo godinama bili dobri prijatelji, ako to smijem ustvrditi. Barem sam si tako utvarao. Navodim kao primjer, kada sam nakon duge i uporne potrage otkrio kod dr. Starzyka kolekciju Augusta Frajtića (upravo izašla knjiga o Frajtiću iz pera gospodina Grčevića na temelju te kolekcije), gospođa Tonković bila je prva koju sam o tome obavijestio. Sjećam se, doletjela mi je doma kao bez duše, sva uzbuđena, pa smo Frajtićevu kolekciju razgledavali cijelo popodne i veselili joj se poput dvoje djece.

Još samo na koncu nekoliko riječi o za mene iznenađujućem rječniku, neprimjerenu intelektualki njezine razine, o nazivima kojima me obasipa gospođa Tonković poput: »otkrića s tavana«, »ishitrene lamentacije«, »romantičarsko nadahnuće«, »kulturna zaostalost«, »generalizirajuće priznanje našeg neznanja«. To otužno podsjeća na stranačka i slična prepucavanja nekih naših trećerazrednih političara i ostalih sličnih jeftinih stručnjaka, iz balkanske krčme, o čemu se može dnevno čitati u raznim pismima čitatelja, u sredstvima našeg dnevnog tiska, čemu je očigledno podlegla i gospođa Tonković. Ja se ne bih želio spuštati na takvu razinu.

Cijenjena gospođo Marija!

Na pamet mi pada jedna dobra narodna izreka, kako se prijateljstva teško stječu, a lako gube.

Šteta, doista šteta.

Vladko Lozić