Intra — Cerri Quartet

Europski jazz danas u dijelu naše publike pobuđuje, ne sasvim bez razloga, određene rezerve, pogotovo kad se najavljuje na način na kakav je najavljivan nastup sastava talijanskih veterana pijanista i skladatelja Enrica Intre te gitarista i skladatelja Franca Cerrija. Uz to, sastav je do posljednjega trenutka najavljivan kao Doouble Trio, pa čak i kao kvintet, iako se prava informacija mogla dobiti na vrijeme i bez pol muke, a pravu su informaciju barem zaslužila četvorica izvrsnih talijanskh džezista podijeljena generacijski po formuli 2 + 2. S jedne su strane naime spomenuta dvojica veterana, aktivna i provjerena na europskoj jazz-sceni već gotovo pola stoljeća, a na drugoj mladi kontrabasist Lucio Terzano i bubnjar Tony Arco. Ta je evidentna generacijska podjela bila jednom od tema zanimljiva razgovora s talijanskim umjetnicima uoči njihova zagrebačkog nastupa, potaknuta našim, gotovo oprečnim prilikama, u kojima su evidentne određene nesnošljivosti, da ne kažem i netrpeljivosti. Kod naših susjeda dvije generacije ne samo da izvrsno korespondiraju u malom sastavu nego savršeno funkcioniraju i u zajedničkom edukativnom djelovanju na Odjelu za jazz milanske glazbene škole Civica Scuola di Musica di Milano, rezultati kojega su niz pravilno naobraženih mladih glazbenika jazza te neka zapažena diskografska izdanja poput onoga nazvana The Symphonic Ellington.

Druga se, ne manje zanimljiva, tema odnosila na pitanje kako neki jazz-glazbenik stasao u svoje vrijeme može i mora pratiti brze promjene u toj glazbenoj pojavi 20. stoljeća, a da u određenoj dobi ne završi u nekom dixiland-ansamblu, ili pak u drugom ekstremu, u nekoj verziji, po vokaciji svakako mu neprimjerenu free-jazzu. I Intra i Cerri našli su na to pitanje najbolji odgovor, koji je bio jasno izražen tijekom njihova nastupa u Lisinskom. Zadržavši sve relevantne temelje istinskog jazza otišli su naprijed, poštujući sve glazbene pa i sociološke promjene u posljednjih tridesetak godina. Za one koji se možda još sjećaju nastupa trija Enrica Intre u Zagrebu s početka šezdesetih godina, ili pak nastupa Franca Cerrija u »europskoj jazz-reprezentaciji« Joachima Ernsta Berendta u Baden-Badenu prije dvadeset i devet godina, ta će evolucija njihova sviranja biti danas sasvim jasna. Za one druge pak najbolja je demonstracija svega ovdje iznesenog bio nedavni zagrebački nastup, u kojem su dominirali ponajprije najoptimalnije izbalansiran program, sastavljen od originala Intre i Cerrija; Rondo, Limbo, To Freud, te FAD, zgodna reminiscencija na nekad poznatu swing-temu tridesetih godina Fine and Dandy, te od nekih vrlo poznatih standarda jazza, poput My Funny Valentine, On The Green Dolphin Street, Ellingtonova Take the A Train, izvedena u neuobičajeno polaganom tempu i bossanove Antonija Carlosa Jobima Corcovado. Cijeli je taj program bio odsviran u raznim kombinacijama glazbenika od formacije dua do kvarteta. Taj je koncept decentno-komornog zvuka malog sastava bez puhačkih instrumenata dočarao svu srž istinskog jazz-muziciranja s mnogo stila i ukusa bez ikakvih, u današnjem svijetu europskoga jazza nerijetko suvišnih efekata i improvizacijskih akrobacija. Uza sve to Enrico Intra, Franco Cerri, Lucio Terzano (a ne kako u osvrtima dijela dnevnog tiska čitamo Stefano Cerri!) i Tony Arco neobično su srdačni i pristojni ljudi, te bismo ih u nekim drugim okolnostima svakako željeli ponovno pozdraviti u Zagrebu.

Nastup je kvarteta Intra — Cerri, koji je dogovoren još davno prije omogućio Talijanski institut za kulturu u Zagrebu.

Mladen Mazur