Intimnost u kontaktu

Intimnost u kontaktu

Danski su izvođači najčešće igranjem pred malim brojem gledatelja i rasporedom u prostoru rušili rampu između izvođača i djece

Tematska okosnica drugog festivala Orbit Mliječni zub bilo je dansko kazalište za djecu i mlade, jedno od najrazvijenijih u Europi. Pored predavanja u sklopu Full contacta, na kojem se dva dana razgovaralo o kazališnoj organizaciji, Danci su se predstavili s pet trupa koje su nastupile sa šest predstava.

Festival je otvorila predstava skupine Carte Blanche U dav-no do-ba (Vard-er-eng-ang, režirala i izvodi Sara Topsoe-Jensen). Uz pomoć nekoliko predmeta na sceni, poput knjiga ili škrinje, te maštovite uporabe svjetla, od šarenih projekcija na platnu u dnu pozornice do vrlo oskudne svjećice, poetskog suigrača glumice koja joj osvjetljuje samo lice i kreće se s njom po pozornici, glumica nam pokušava ispričati vlastitu priču, sastavljenu od komadića različitih bajki i nadograđenu vlastitim asocijacijama. Primjenom tjelesnog pokreta kao osnovnog izražajnog sredstva, njegovim razvijanjem u interakcijskoj igri s predmetima, slikama i sjenama, naglašava se ritam kao osnovno dramaturško načelo predstave.

Na nešto konvencionalniji način režiranom i izvedenom predstavom Noćni labirint (redatelj Marc van der Velden) publici se predstavila grupa La Balance. Priču o djevojčici Signe koja, razočarana propalom rođendanskom zabavom, odlazi na počinak i u snu kreće na čudesno putovanje unutarnjim labirintom u kojem, tražeći skriveno blago, naposljetku spoznaje da je to blago upravo ona sama, prikazuju dvije glumice, Lotte Faarup i Anne Karina Nikolajsen, koja spretnom transformacijom djeci dočarava različite likove. U toj toploj predstavi najdojmljiviji je inventivan pristup scenografiji, gdje se pomalo asimetričan i nakošen krevet s rupom, pomoću minimalnih izmjena i dodavanja nekih detalja te svjetlosnih intervencija, pretvara u brojna odredišta Signeine noćne pustolovine, od leda s rupom za pecanje, labirinta, podmorja, plaže do jedrilice.

Haiku

Neobično scenografsko rješenje najupadljiviji je element i u predstavi Ivica Budalica (redatelj Hans Ronne) Teatera 2 Tusinda, u kojoj nam poznatu Andersenovu bajku pripovijeda glumac Peter Seligmann, uz pratnju harfistice Anette Gol, koja glumi i kraljevnu, a postavljena je visoko na postolje s kojeg se njezina duga crvena haljina prostire i na veći dio gledališta, pa publika, bosonoga, sjedi na princezinoj haljini. Temperamentnom glumom u kojoj glumac igra čitav niz likova, uključivanjem djece iz publike u predstavu, pjevanjem i uporabom harfe kao zvučne kulise i sredstva komunikacije, dvoje glumaca maštovitošću je zabavilo dječju publiku.

Posve je drukčijeg senzibiliteta bila izvrsna predstava Haiku (redateljica Cathrine Poher, izvode Torkild Lindebjerg i Tove Bornhoft) skupine Rio Rose, u kojoj se prikazuje odnos mladića i djevojke tijekom četiri godišnja doba. Suptilna gluma, zasnovana na pokretu, detalju, ponekom uskliku, bez ikakve suvišnosti u iskazivanju određenih stanja i faza kroz koje prolazi par u svom odnosu, stvara doista intiman i poetski ugođaj, kao u haiku pjesmi, potpomognut jednostavnom i profinjenom scenografijom u kojoj se simbolima, naznakama, bojama projiciranim na platnu i detaljima poput malenih kutija sa travom, cvijećem, suhim lišćem ili vodom izvrsno pogađa duh, ugođaj određenog godišnjeg doba. No, smještanjem tehničara za zvuk i njegove aparature na pozornicu ta će se istančanost duhovito kontrapunktirati ogoljelošću i hladnoćom tehnike, a njegovim upletanjem u radnju predstavi će biti pridodana i metateatarska komponenta.

No, titulu najboljih danskih izvođača, barem po reakcijama i komentarima publike, ponijeli su glumci iz Gruppe 38, koja je na festivalu izvela dvije predstave, obje zasnovane na principu naracije koja se pretače u izvrsnu glumu glumaca, s inventivnim scenskim i redateljskim rješenjima te posebnim smislom za dramsku napetost i kontrolu svakog trenutka predstave. Balada o Robinu i Marion (redatelj Hans Ronne) priča je prepuna komičnih detalja koji proizlaze iz same fabule, ali i igara riječima, karikaturalnih prikaza likova i poigravanja dramskim konvencijama. Četiri golema stolca (što veličinom odrasle glumce smanjuju na dječji uzrast, jasno sugerirajući perspektivu iz koje je priča ispričana) jedina su scenografija, i nema granica u njihovoj uporabi.

Snaga riječi i glume

Slična je i predstava Ivica i Marica (redatelj Hans Ronne), u kojojm Bodil Alling na izražajan način pripovijeda o događajima, postupno se sve više uživljavajući u likove iz priče, a na njezinoj se slojevitoj bijeloj haljini projiciraju slike iz bajke. Snagom riječi i glume ona pred našim očima stvara širok raspon prizora i ugođaja, od najljepših do najokrutnijih, te se, potpomognuta kostimom i rasvjetom, transformira od pripovjedačice do zle vještice ili zloslutne ptice, što ponegdje u predstavi stvara zastrašujuću i snažnu atmosferu. No, istodobno će toj uživljenosti kao sjajan kontrapunkt biti postavljen prateći glumac, koji na klavijaturama stvara zvučnu kulisu glumičinu pripovijedanju, tek ponegdje s njom komentirajući neki prizor.

Danski su izvođači, osim različitosti u primjeni i velike inventivnosti u korištenju scenografije, rasvjete te ostalih kazališnih i glumačkih elemenata u prikazivanju, predstavama ukazali i na bitan element intimnosti, kontakta s publikom, koji je u svakoj predstavi ostvaren na različit način, najčešće igranjem pred malim brojem gledatelja i rasporedom u prostoru kojim se ruši rampa između izvođača i djece. Predstave su u nekim trenucima u svojoj kazališnoj estetici možda bile i prezahtjevne za našu dječju publiku, od koje se za razumijevanje tražilo svojevrsno gledateljsko iskustvo, kao i osviještenost o kazališnom činu.

Ljubica Anđelković