Hrvatsko salonsko kolo

Hrvatsko salonsko kolo

Lidija Gašpar, modna kreatorica i kostimografkinja, naša je suvremenica, ali je dušom i maštom vezana uz vrijeme romantizma. Njezina su ljubav raskošne krinoline — haljine za bal u kojima su se djevojke sredinom 19. stoljeća predstavljale društvu

Jedan od ranih europskih plesnih teoretičara Saint-Hubert u raspravi Kako sastavljati uspješne balete (1641) usput spominje i kako je svima poznato da mlad plemić, da bi postao profinjen, mora naučiti jahati, mačevati se i plesati. Prvo za spretnost, drugo za hrabrost, a treće za skladnost i dobro raspoloženje.

Hrvatsko će plemstvo dakako pratiti europsku modu plesnih balova i omiljenih plesova, no u doba nacionalnoga buđenja ilirskog pokreta dr. Lorković poziva rodoljube da i u plesu pokažu da su Hrvati, »neka sviet znade, da je Hrvat svoj u svojem domu, svoj na svojoj zabavi.

Godine 1838. ili 1839. dogovoriše se neki rodoljubni, za naš narodni život dakle i za našu umjetnost zabrinuti vojnički častnici brodske pukovnije, da će umjesto četvorke, koja se je iza francezke okupacije Ilirije sve više razprostirala po Hrvatskoj i Slavoniji, sastaviti slični družtveni ples, osnovan na likovih naših narodnih plesova. U tu bi se svrhu sastajali na stanovite dneve, te bi umah praktički započeli ustanovljivati korake i likove za novo dvoransko kolo, i to iz poznatih jim pučkih plesova«, piše muzikolog Franjo Ksaver Kuhač-Koch u Pouci tiskanoj u »Viencu« 4/1872. godine. Tekst je ispunio autorove namjere (autor se odazvao prijateljskom pozivu slavnoga uredničtva »Vienca«): spasio je hrvatsko salonsko kolo od zaborava. Naime, Kuhač-Koch ne samo da pojašnjava nastanak i razvoj novoga društvenog plesa, nego ga u želji da se on sačuva i zadrži i vrlo savjesno i analitički opisuje i orisuje.

Hrvatsko salonsko kolo uvodi natporučnik brodske krajiške pukovnije Marko Bogunović, a u Zagrebu se pod nazivom slavonsko prvi put pleše 27. siječnja 1842. u gradskoj streljačkoj dvorani na Narodnoj večernjoj zabavi. Iako su ga neki zlobnici već unaprijed proglasili medvjeđim plesom, ono se, na neko vrijeme, ustalilo na domaćim balovima. Lisinski je prvi komponirao glazbu za hrvatsko kolo. Ples se sastoji od sedam likova i prilično je zamršen za izvođenje. Kao da su sastavljači htjeli u taj hrvatski dvoranski ples staviti što više oblika i figura iz naše bogate narodne plesne baštine.

Kolo je tijekom vremena doživljavalo manje promjene u izvođenju likova, a veće u samom nazivu (slavonsko, dvoransko, narodno, hrvatsko) — riječ je očigledno o staroj hrvatskoj boljetici stalnog filozofiranja oko izbora termina.

Lidija Gašpar, modna kreatorica i kostimografkinja, naša je suvremenica, ali je dušom i maštom vezana uz vrijeme romantizma. Njezina su ljubav raskošne krinoline — haljine za bal u kojima su se djevojke sredinom 19. stoljeća predstavljale društvu. Krinoline nisu samo odjeća i ukras, nego se u njima krije i čitav tadašnji sustav odgoja i ophođenja. One ne znače samo nošenje, nego i ponašanje. Raskošne uz skromnost, golih ramena uz čednost, otvorene, a tajnovite. Da bi njezine haljine oživjele, Lidija Gašpar osmislila je i osnovala umjetničku udrugu Plemićka mladež, koja je okupila lijep broj mladića i djevojaka. Ideja vodilja isključivala je klasično manekenstvo te se na poziv neobičnoj skupini pridružila i Sanja Jurić, kao koreografkinja odnosno suradnica za pokret. Mjesto radnje je Zaprešić, s pogledom na Jelačićeve Nove dvore koji propadaju, i sa željom da se sačuva i taj nefolklorni dio naše plesne tradicije. Velika energija i mladenački entuzijazam su na okupu i zato su nastupi Plemićke mladeži, uprkos posprdnim domaćim primjedbama o kombinaciji Zaprešića i plemića, sve bolji i sve zapaženiji. Jelačićev bal, koji su već druge godine uspješno organizirali u Esplanadi (a nadaju se da će postati tradicionalan i — u obnovljenim Novim dvorima) i koji je u svakom pogledu — od večere do muzike — slijedio uzor takvih prigoda iz, uskoro, pretprošlog stoljeća, bio je pravi doživljaj iz hrvatske povijesti. Koliko nesvakidašnji, ne treba ni govoriti. Autorica bala, Lidija Gašpar, predstavila je i neke važne osobe ilirskog pokreta i Jelačićeve suvremenike, koji su onda uz ostalu plemenitu mladež otplesali niz plesova u ritmu valcera i polke, i na kraju izveli kompletno hrvatsko salonsko kolo.

Kako je očigledno da su vrijeme i prostor relativni pojmovi, i kako Lidija Gašpar često navraća u 19. stoljeće, šetajući Tkalčićevom ili čitajući Matka, Zagorku i Šenou, nadam se da je i gospodin Franjo Ksaver Kuhač-Koch uživao u njihovu plesu.

Maja Đ urinović