FAK je čista radost

FAK je čista radost

Festival A književnosti tri je noći bio središnji događaj zagrebačkoga noćnog života

Tri noći zaredom, od 24. do 26. listopada u zagrebačkom klubu Gjuro II (što nije dva, nego drugi), devetnaest hrvatskih i dva britanska pisca u sklopu Festivala A književnosti (FAK) čitali su dijelove iz svojih knjiga i rukopisa. Književna groznica, valja odmah reći, tresla je i publiku i pisce. Voditelj Festivala Kruno Lokotar s nekoliko bi brzih pitanja opustio (ili izludio) pisca, koji se potom našao oči u oči s publikom. Između njih nalazio se samo brisani prostor teksta, a tu onda nema šale.

Ovdje mi pada na pamet kako je pokojni Veselko Tenžera razlikovao književnika od pisca. Ukazujući na činjenicu da imenica književnik nema u svom korijenu odgovarajući glagol, dok ga imenica pisac ima, predlagao je da se razlikuje statusni simbol (književnik) od sudbine (pisac), paralizirana imenica od imenice koja u sebi sadrži »poziv, zanat, način života, sudbinu«. Zašto to govorim? Zato što su na FAK-u sudjelovali pisci kako ih je Tenžera definirao, (književnika nije bilo ni u publici), samo oni kojima je pisanje i poziv, i zanat, i način života, i sudbina.

U susretu s publikom netko se snašao bolje, netko lošije. Tim drugima je lako oprostiti. Ovdje se nema iskustva u takvim stvarima, uči se u hodu. U usporedbi s britanskim piscima, koji, prema riječima zagrebačkih gostiju Bena Richardsa i Matta Thorna, imaju i do dvjesto čitanja po objavljenoj knjizi, hrvatski su pisci apsolutni početnici. I pozdravljamo to što nisu ignorirali one zbog kojih se i zovu piscima, dakle publiku, i što su zajedno s njima počeli učiti novi oblik međusobne komunikacije. Kako god bilo, vibracije su bile OK. Dobrim vibracijama zasigurno je pridonijelo i to što se na FAK-u ne proglašavaju pobjednici, ne dijele se nagrade, što nema podvala i prljavština koje prate druge festivale, recimo glazbene. FAK je čista radost čitanja, užitak izravne komunikacije s publikom.

Možda su, što se posjeta tiče, očekivanja sudionika i organizatora donekle iznevjerena. Uzimajući u obzir osječko iskustvo, očekivao se krcat klub, jer Zagreb ipak ima nešto više stanovnika od Osijeka. Nadalje, mediji su — prije svih Radio 101 i »Jutarnji list« — obavili dobar posao u najavi festivala. Ipak, osječki posjet nije dosegnut — Gjuro II bio je samo pristojno popunjen.

To prije svega svjedoči o kulturnoj klimi metropole. Jer, ako novi puritanci, ako Goran Tribuson, ako Miljenko Jergović, ako ovogodišnji dobitnik Gjalskoga Zoran Ferić, ako Boro Radaković i sjajni istarski performeri Drago Orlić i Franci Blašković, da spomenem samo najprofuranije sudionike, ako, dakle, oni nisu mamac književnoj i uopće kulturnjačkoj publici, onda ja ne znam tko i što jest. Ne, nije ovo kuknjava zbog položaja knjige i pisaca, taman posla. Ovdje samo konstatiram zagrebačku kulturnu klimu. I samo se nadam, toplo se nadam, da oni koji su bili u Gjuri nisu poslije čupali kose zbog uloženih dvadeset kuna, koliko je koštala ulaznica.

Zagrebačko izdanje FAK-a pokazalo je i dobru stranu metropole. Naime, interes medija za FAK nadišao je sva očekivanja. Nekoliko televizijskih ekipa istodobno je krstarilo polumrakom kluba, fotografi i novinari lovili su dobre kadrove i izjave. Ovom su prilikom pisci u samo tri dana dobili toliku minutažu na televiziji koliku, u normalnim prilikama, dobiju u nekoliko mjeseci. Ista stvar je i s novinama.

Loša vijest: na FAK-u, zbog bolesti, nisu nastupili Laura Marchig i Boris Maruna.

Dobra vijest: FAK se 8. i 9. prosinca seli u Pulu.

Zaključak: riječ je o početku velikog prijateljstva pisaca i publike. Dakle, FAK it again.

Edo Popović