Europa kao imperativ

Europa kao imperativ

Upravo ono što se sada dogodilo u Beogradu — stvarni, ali i iznuđeni prevrat — svjedoči da prisustvujemo konačnom slomu ideje južnoslavenskog zajedništva utemeljena na sličnosti jezika i etničkog podrijetla. S političkim promjenama u Beogradu i Podgorici ta ideja ide u povijesni herbarij. Istodobno se otvara perspektiva za europsko sjedinjavanje koje daje prostor za nadu da Balkan više neće u političkom smislu biti potkontinet Europske unije. Europska unija pokazuje zanimanje da to trusno, kronično i tradicionalno nestabilno područje stabilizira, a onda i priključi mainstreamu

S ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske Toninom Piculom razgovarali smo u povodu održavanja Zagrebačkog summita, koji je po mnogo čemu skup od povijesnog značenja. Za Europsku uniju to je prvi sastanak njezinih šefova vlada i država na vrhu izvan njezinih granica, dok je za Hrvatsku to najvažniji skup državnika od njezina osamostaljenja, a što je pritom najvažnije, tijekom Summita započet će pregovori o pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji.

Zašto se na pragu Zagrebačkog summita čuju napadi na Vladu zbog njegova organiziranja?

— Gotovo je nepodijeljeno proeuropsko raspoloženje u hrvatskom društvu. No postoje i drukčija razmišljanja, koja Hrvatsku ne bi usmjerila prema Europskoj uniji. To su oni dijelovi hrvatskoga društva koji se temelje na povijesnom skepticizmu prema bilo kakvu obliku integriranja naše zemlje s drugima. Skepticizam se dijelom opravdava lošim povijesnim iskustvom, ne samo s Beogradom nego i s Budimpeštom i Bečom. Takva razmišljanja mogu razumjeti, ali ih ne mogu prihvatiti. Ona su u ovom trenutku integracije na globalnom planu anakrona, zanemaruju stvarne procese, koji u ovom trenutku određuju politički prostor planeta.

Netko je zgodno rekao u jednom filmu da će nakon rušenja Berlinskog zida i pada sovjetskog imperija Europa uskoro postati zajednička korporacija. To je dakako vrlo pojednostavnjeno, ali funkcionira kao zgodna dosjetka. Utoliko se ne treba plašiti povezivanja u ovom trenutku, napose ne s onima koji Hrvatskoj mogu omogućiti da iza sebe ostavi repove tegobne prošlosti. Dio euroskepse hrani se dnevnopolitičkim pragmatizmom. No, što je više Europe ovdje, tim je manje monopola kojim se određene političke grupacije koriste da bi nametnule svoje parcijalne materijalne interese.

Bili smo svjedoci sustavna stvaranja euroskepticizma u državnim institucijama te zaobilaženja procesa integriranja s Europskom unijom jer se na taj način pokušao očuvati štetan politički monopol. Prethodna je vlada upravo na skepsi od integriranja gradila monopol nad javnom i političkom djelatnošću. To se prividno artikuliralo kao strah od balkanskih integracija, a u biti se svodilo na nepriznavanje odustajanja od europskih integracija. Upravo ono što se sada dogodilo u Beogradu — stvarni, ali i iznuđeni prevrat — svjedoči da prisustvujemo konačnom slomu ideje južnoslavenskog zajedništva utemeljena na sličnosti jezika i etničkog podrijetla. S političkim promjenama u Beogradu i Podgorici ta ideja ide u povijesni herbarij. Istodobno se otvara perspektiva za europsko sjedinjavanje koje daje prostor za nadu da Balkan više neće u političkom smislu biti potkontinet Europske unije. Europska unija pokazuje zanimanje da to trusno, kronično i tradicionalno nestabilno područje stabilizira, a onda i priključi mainstreamu. Utoliko je važno govoriti o Zagrebačkom summitu kao političkom događaju ne samo godine nego i duljeg razdoblja jer će on za Hrvatsku biti iznimno važan. Upravo će u Zagrebu početi razgovori Europske unije s Hrvatskom o stabilizaciji i pridruživanju. Utoliko je važno napomenuti da će Zagreb na 24 sata postati glavni grad Europe prema koncentraciji državnika iz petnaest zemalja članica Europske unije. To je najbolji mogući način da Europa potvrdi zainteresiranost za Hrvatsku, koja se osobito istaknula vrlo jasnim izbornim rezultatima i kvalitetom rada nove vlasti pokazala da misli ozbiljno, da svojom politikom namjerava braniti svoje europske težnje. Prema tome, Zagrebački summit odličan je način da zaključimo godinu koju smo počeli stvarnim promjenama politike u Hrvatskoj. Europa je prepoznala napore ove hrvatske vlade, i to honorira početkom rada na sporazumu u stabilizaciji i pridruživanju. U svemu tome ne treba biti sebičan. Upravo europska kvaliteta naše politike vidi se u drukčijem odnosu prema susjedstvu. Tu stvari ne treba promatrati kao razne nijanse sivoga. Riječ je o državama koje imaju različite unutrašnje i vanjskopolitičke potencijale. U hrvatskom je interesu da aktivnom politikom u regiji eliminira povijesna opterećenja koja su često dolazila upravo iz tog europskog prostora, da potiče demokratizaciju u svim zemljama s kojima graniči na jugoistoku. Demokratizacija je u 2000. godini definitivno pustila korijene na ovom prostoru. Bosanskohercegovački izbori 11. studenog kompletirat će izborni ciklus koji je svagdje izbacio više demokratski orijentirane lidere u odnosu na prethodnike ili učvrstio demokraciju kao proces.

Potpis tog procesa demokratizacije bit će upravo Zagrebačka deklaracija, koja će biti donesena na Summitu.

U hrvatskoj se javnosti učestalo govori o tzv. zajedničkom priključivanju Hrvatske Europskoj uniji u sklopu jugoistočnog paketa, kao da je priključivanje politička odluka, a ne ispunjavanje više od deset tisuća uvjeta iz EU zakonodavstva. Kako komentirate takve tvrdnje?

— Treba razlučiti dvije stvari: predodžbu koju o Europskoj uniji ima najšira javnost i onu koju imaju politički profesionalci. Jedno se nadopunjuje s drugim. Opća je predodžba građana pozitivna i od toga treba poći. Europska je unija za hrvatske građane okvir za bolje življenje, prostor u kojem funkcionira pravna država, u kojem su temeljna ljudska i manjinska prava regulirana i zaštićena. Europska unija sinonim je za međudržavne susjedske odnose, inačica perspektivnoga gospodarstva i slobodnog poduzetništva koje otvara radna mjesta, ali i prostor u kojem postoji stanovita pozitivna diskriminacija svih onih koji iz bilo kojeg razloga u toj tržišnoj utakmici nemaju izglede da ostvare ono što im je potrebno za život. To je prostor visokih socijalnih prava koja koštaju, ali gospodarstvo Europske unije to može omogućiti, a njihova tradicija ustrajava na takvu sustavu. Kada javnost razmišlja o europskoj budućnosti Hrvatske, ona vidi zemlju u takvu društveno-političkom i gospodarskom okruženju. Mislim da je to opravdano.

No, profesionalci, oni koji priključivanje Europskoj uniji moraju organizirati u Hrvatskoj kao postupak ili proces, znaju da je proces prilagodbe vrlo zahtjevan. To je osamdesetak tisuća stranica raznih pravila koje moramo savladati kao zemlja potencijalni kandidat, a da bismo to mogli učiniti, moramo mnoge stvari promijeniti, neke iz temelja. Bez obzira na našu tradicionalnu okrenutost Zapadu, bez obzira što su srednjoeuropski i mediteranski profil najmarkantniji kada govorimo o hrvatskom identitetu, zbog različitih povijesnih okolnosti mi smo kao država zaostali u procesu pridruživanja Europskoj uniji, čak i u odnosu na one koji su nam po razvijenosti gledali u leđa prije desetak godina. Razlozi su dakako ratna stradanja i agresija, ali i loše upravljanje državom i društvenim bogatstvom, osobito u posljednjih pet godina. Tako su se na deficite iz prijašnjeg razdoblja akumulirali još i novi deficiti. Vlada koje sam član ima zadaću da postupno anulira deficit i da zemlju na pravi način usmjeri da svladava probleme kako bismo mogli pristupiti Europskoj uniji.

Dobro smo krenuli i jasno smo deklarirali Europsku uniju i NATO-pakt kao naše prioritete. Za to smo dobili veliku potporu ne samo u parlamentu nego i u javnosti. Sada slijedi teži dio posla: ne samo kako Hrvatsku uvesti u Europsku uniju nego kako Europsku uniju uvesti u Hrvatsku. To će potrajati neko vrijeme.

Najviše prigovora na vaš račun dolazi iz redova HDZ-a i DC-a, stranaka na čijem su čelu bivši ministar vanjskih poslova i njegov bivši zamjenik, koji su nedvojbeno odgovorni za loš međunarodni položaj Hrvatske. Koliko je po vama odgovornost za to na samom Ministarstvu, a koliko na bivšoj vlasti u cjelini?

— Već sam u predizbornoj kampanji pokušao artikulirati odgovor na to pitanje. Tvrdio sam i tvrdim da Ministarstvo vanjskih poslova ni u doba ministra Granića ni danas ne može biti doživljavano kao samostalan entitet u okviru državne uprave. Ministarstvo vanjskih poslova dio je sustava, a kao što stoji tvrdnja da su vanjska i unutrašnja politika sijamski blizanci, tako stoji tvrdnja da vanjska politika neke države ne može biti uvjerljiva ukoliko je ne podupire unutarnja politika koja je na razini vremena. Ako unutarnja politika ne slijedi duh i praksu europske politike, onda vanjska politika može neko vrijeme simulirati drukčiju sliku zemlje, ali ne zadugo. To se događalo i hrvatskoj vanjskoj politici prije promjena 3. siječnja, no vrlo je brzo postalo jasno, pogotovo nakon 1995. godine, da Hrvatska ima točku u kojoj se pomalo autokratski slijevaju najvitalnije ovlasti za funkcioniranje zemlje. Predsjednik Republike određivao je sve globalne gabarite hrvatske vanjske politike, a Ministarvo vanjskih poslova ih je provodilo uz povremene pokušaje odstupanja od štetne političke filozofije da se Hrvatska mora ponajprije izolirati od sjevernog i zapadnog susjedstva kao bi onemogućila razgradnju političkoga monopola. Tu Ministarstvo vanjskih poslova nije moglo mnogo učiniti, no uvijek se moglo, barem su to mogli čelni ljudi Ministarstva, reagirati ostavkama ili na neki način izraziti svoj protest.

Što se tiče sadašnjeg vremena, upravo zbog demokratske evolucije u Hrvatskoj ja postajem prvi pravi ministar vanjskih poslova. Djelujem kao ministar vlade s istinskim odgovornostima koja je emancipirana od predsjednika Republike, koji pak ima vlastite ovlasti, koje će se mijenjati. To naglašava i moju odgovornost za predlaganje i provođenje vanjskopolitičkih rješenja.

Zašto je hrvatska javnost toliko opsjednuta Haagom, u kojem nisu generali Hrvatske vojske, ni drugi sudionici akcija Bljesak i Oluja, nego pripadnici vojske iz susjedne države? Mnogi mediji stvaraju dojam da je to temeljno nacionalno pitanje...

— Haag je uz Domovinski rat velika tema političke manipulacije. Svako malo parcijani politički interesi nastoje se obraniti potezanjem pitanja Haaga, odnosno namećući Haag kao opće sudište modernoj hrvatskoj povijesti. To jednostavno nije točno. Međunarodni sud u Haagu ustanovljen je s ciljem kažnjavanja ratnih zločinaca, i upravo je Hrvatska bila ta koja je nakon srpske agresije tražila uspostavljanje takva suda. Prihvaćanje Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom omogućilo je tom sudu da sudi hrvatskim državljanima. Prema tome, danas prozivati Haag kao razlog hrvatske krivnje za procese nacionalne emancipacije besmisleno je.

Ratna zbivanja na ovom prostoru dovela su do pitanja kako procesuirati ratne zločine. Pravosuđa tih država, kako žrtve tako i agresora, bila su očito nedovoljna da se taj posao obavi kako treba. Stoga je i ustanovljen pravni sustav koji ima zadaću da rješavanjem tog pitanja globalizira temu kažnjavanja ratnih zločinaca. Dobro je biti partner tom sustavu, a ne prepreka. Dio vanjskopolitičkog kredibiliteta ove vlasti nastao je radikalnim promjenama odnosa prema Bosni i Hercegovini i prema suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom. Utoliko za nas on nije matično pitanje, nego pitanje izgradnje našega pravosudnog sustava, koji se mora osposobiti da bi sam procesuirao ratne zločine. Mi bismo htjeli da Haag ima jedinstvena mjerila, ali ne možemo uvjetovati suradnju s Haagom načelom reciprociteta. Mi gradimo europsku Hrvatsku zbog sebe, ne zbog Europe.

Bivša vlast dakle snosi odgovornost za zločine počinjene u Hrvatskoj, odgovorna je zato što oni nisu procesuirani, usvojila je zakon o suradnji s Haagom i izručila sve osumnjičene. No ipak u javnosti neki račun podnose novoj vladi...

— To je puštanje magle. HDZ je nakon herojske faze postao stroj za puštanje magle. Jedna od stvari koja je ostala bitno zamagljena do dolaska nove vlasti bila je odnos prema Haaškom sudu. Tu je uspostavljena infrastruktura suradnje, koja se nije realizirala aktivnom suradnjom s tim sudom. Zbog neispunjavanja preuzetih obveza Hrvatska je bila i pred sankcijama Vijeća sigurnosti, tek je ova vlast, koja je baštinila svu tu hipokriziju, unaprijedila suradnju.

O političkoj odgovornosti onih koji su Hrvatsku doveli do ruba sankcija presudilo je hrvatsko biračko tijelo. Iz opozicije je ovoga trenutka lagodnije govoriti o odgovornosti nove vlasti, ali mislim da je to danas za većinu u Hrvatskoj toliko prozirno da političke štete može imati samo onaj koji se ne želi ni danas emancipirati od svoje loše i neodgovorne politike.

Je li ulaskom u Partnerstvo za mir Hrvatska sigurna da se više nikada ne treba bojati rata?

— Mi smo u predvorju sustava koji je s prestankom hladnog rata u većoj mjeri postao nositelj političkih vrijednosti, a ne samo struktura sigurnosti. Politički sustav znatno je važniji za NATO-pakt od toga koliko neka zemlja ima pušaka i tenkova. U onoj mjeri koliko budemo svladavali demokratske deficite, približavat ćemo se NATO-u kao političko-vojnoj strukturi. Nama je kao maloj zemlji u turbuletnom političkom prostoru od posebne važnosti da se umrežimo sa sustavom koji nam može osigurati trajnu sigurnost. Nama je u interesu da Hrvatska uđe u NATO, ali i da NATO ne završava na našim granicama. Kada Hrvatska bude sa svih strana okružena članicama EU i NATO-a, možemo biti potpuno sigurni. Nećemo ići jednakom brzinom kao drugi, ali nam je u interesu da se cijeli proces završi što prije.

Koliko činjenica da je većina europskih vlada socijaldemokratska utječe na odnose Hrvatske s tim državama?

— Hrvatska socijaldemokracija rimuje se s novim valom socijaldemokracije u Europi. I u zapadnoj Europi socijaldemokracija se izložila procesu evolucije. Prije je ona bila slijepa za prepoznavanje političkih procesa u tranzicijskim zemljama, zaskočena brzinom i tempom tih promjena. Od sredine devedestih, stvaranjem novoga senzibiliteta koji se potvrdio izbornim promjenama u Njemačkoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji, došlo je do razumijevanja odgovornosti koje su imale različite socijaldemokratske stranke koje su se borile i za nacionalnu i za socijalnu emancipaciju svojih država. U tome je SDP prepoznat kao stranka Trećeg puta, i primanjem u Socijalističku internacionalu dobili smo potporu u pravom trenutku.

Kako vi kao sociolog i političar gledate na pitanje nacionalnog suvereniteta danas? Znači li to biti za stolom za kojim se odlučuje?

— Cijela Europa prolazi kroz proces tranzicije, koji redefinira pojam suvereniteta. Dolazi do kolektivizacije odgovornosti nad temeljniim političkim procesima. U Europskoj uniji vodi se rasprava o prenošenju ovlasti s nacionalne države na razinu Europske unije, kao i decentralizaciji unutar samih država. Do kraja ove godine na Međuvladinoj konferenciji u Nici Europska unija ponudit će nova rješenja. Dok se to pitanje ne riješi, neće moći doći do širenja Europske unije, jer sadašnji sustav, stvoren za manji broj država, ne može funkcionirati s povećanim brojem članica. Sporazumi iz Maastrichta i Amsterdama morat će se dopunjavati da bi se mogle primiti nove članice. Stoga je i Hrvatska motivirana da kao suverena i samostalna država svoj suverenitet oblikuje prema načelima modernog europskog integriranja dvadeset prvog, a ne devetnaestog stoljeća.

Razgovarao Zlatko Vidačković