Elementarno i energično

Elementarno i energično

Vuličević je spojio snažan vitalizam, spontanost geste, intuiciju, iracionalnost u iskaz oslobođen svih pretjerivanja i nakupina; on je jedan od posljednjih higijeničara slikarstva koji još lutaju ovim našim nevoljnim prostorima!

Susret s opusom rovinjskoga slikara Slobodana Vuličevića (1927) na monografskoj izložbi (autor monografije Ive Šimat Banov, Zavičajni muzej grada Rovinja, 1998) u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (17. listopada-7. studenog) za mnoge će posjetitelje biti cilj dugo očekivana traganja za onom vrstom slikarstva koja je danas postala vrlo rijetka: za slikarstvom istančane likovne čistoće i jednostavnosti, koje u svoj svojoj elementarnosti (koja je samo formalna!) progovara o složenosti i punoći egzistencije po jednom, rijetko tako rafinirano izvedenom, vitalističkom principu. Drugi će zauvijek ostati pred zatvorenim vratima Vuličevićeva svijeta, jer će — osjećajući slikarevu svjesno odabranu poziciju samoće i izoliranosti — nevoljko osjetiti da se suočavaju s pomalo superiornim ljudskim bićem, koje je na vrijeme shvatilo što je nužno da bi umjetnik zauvijek bio i ostao svoj, a to nije lako prihvatiti! Vuličević se nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (1952) i specijalke u klasi Marina Tartaglie (1954), nastanio u Rovinju i njegovi su veliki javni istupi bili rijetki (Umjetnički paviljon 1976, Muzej za umjetnost i obrt 1981).

Što se dogodilo s razvojnom linijom?

Vuličević je naime, zarano shvatio da se istinska umjetnost stvara u tišini, da njegovu slikarstvu nisu potrebni nikakvi proglasi, ceremonije, pretenciozan teatar kritičara-bukača koji nikada ne dotiče bit, ideološko-estetsko grupiranje po načelu »glave prema unutra, kopita i papci prema van« (A. G. Matoš) i da umjetnik mora biti sam. Oni koji se boje samoće boje se samih sebe ili su preslabi da bi podnijeli taj teret (koji je zapravo Raj), ali jake naravi samoća uvijek pročišćava i samo ih može osloboditi! Vuličevićevo slikarstvo stoga nije preraslo u htijenje za komunikacijom pošto-poto i na brzinu, napadnu, ishitrenu narativnost koja graniči s histerijom ili očajničku potrebu da ga se zapazi i priđe, što osjećamo da struji sa slikâ mnogih naših razvikanih veličina; to slikarstvo oduvijek je bilo i ostalo organizam zatvoren u sebe i za sebe u najpozitivnijem smislu. Neće svi razumjeti jezik kojim Vuličević slika, ali to nije ni važno: svatko od nas ima sebi svojstvenu šifru simbola koja je plod osobne prošlosti pa »riječi koje mene najviše diraju vama ne moraju značiti ništa« (P. Mabille). Također, to slikarstvo gotovo da nema razvojne linije, velikih prekretnica, strogo stilskih odijeljenih faza i mijena (i to je često bilo isticano), ali ono je bujalo, razvijalo se i sazrijevalo u malim pomacima, mikro-mijenama, kojima je redukcija, apstrahiranje pojavnog bila (kao primarnost) zapravo konstanta. S malim varijacijama, Vuličević je polazio od geneze da bi se opet vraćao na ishodišta, ali nikada na isti način! To je za naše grandomanske evolucioniste, koji misle da jedino napadno kretanje naprijed dovoljno jako iskazuje napor traganja za umjetničkom postojanjem, mogao biti samo minus i znak umjetničke stagnacije. Tobože, ovdje se ništa ne događa. A nije se shvaćalo da slikar koji je tako blizak Prirodi, u potpunoj simbiozi s njom kao neiscrpnom riznicom najvećih motiva, svoje slikarske mijene doživljava u malim, fino niveliranim prijelazima, koji su takvi još jedino u prirodi, njezinim godišnjim dobima, biljnom svijetu. Sve šokove i pomake u Prirodu je ugradio čovjek pa ako se Vuličević svjesno odlučio za izoliranost, koja ga kao umjetnika napaja i hrani, dalje od gomile što zagađuje, njegovo slikarstvo ne može izgledati nikako drukčije nego što izgleda, odnosno kao slikarska poetika koji postulira i artikulira prirodni red stvari. Njegova likovna čistoća, koju prepoznajemo kroz pojmove primarnosti, elementarizma, izvornosti, te dojam bezvremenosti, svojevrsna poništavanja vremena na slikama (simultanizma), opet su posljedica mentalne i emotivne blizine Prirodi. Formalna analogija tema i motiva s prirodnim, organičnim (vegetabilnim), jednostaničnim i jednostavnim organizmima, ženskim aktom, procesima pupanja i rasta u Prirodi samo je Vuličevićev iskaz težnje da slika bit pojavnog svijeta, a ne predmete; da se što više približi jezgri stvari. Česta sinteza forme i motiva, organična fuzija boje i biomorfnih oblika daju sugestiju nečega podjednako bliskog, (podsvjesno) poznatog-identifikabilnog, ali i bezvremenog, neprepoznavajućeg: iako Vuličevićrijetko gubi kontakt s pojavnim svijetom, ponekad ipak ide u potpunu apstrakciju.

Kako ste, Vaša Samoćo?!

To je spram prirode referencijalno slikarstvo, na rubnoj poziciji s apstraktnim, duboko egzistencijalno i kontemplativno (izbor palete boja!). Kako sam sve više sklona stajalištu da se izbjegava nasilno (i ponekad nepristojno) trpanje umjetnika u stilsko-morfološke ladice i zavjetrine većih prethodnika, smatram da je, na tragu »pozicije otvorene nedefinicije« (Z. Rus), potrebno spomenuti asimilirano nasljeđe postkubističke redukcije predmeta, Matissea, Arpa, Miroa, lirske i organičke apstrakcije, apstraktnog ekspresionizma, gestualnosti, kaligrafije, Exata (posebno B. Rašice), itd. u Vuličevića, ali istaknuti i neke druge njemu svojstvene komponente koje njegov opus izdvajaju daleko iznad prosjeka naše likovne produkcije druge polovice prošlog stoljeća. Vuličević je spojio (i ukrotio) svoj snažan vitalizam, spontanost geste, intuiciju, iracionalnost u iskaz oslobođen svih pretjerivanja i nakupina; on je jedan od posljednjih higijeničara slikarstva koji još lutaju ovim našim nevoljnim prostorima! Reći za nekog umjetnika da je uspio u svojoj misiji, zaista sluti na razbacivanje velikim riječima, ali Vuličević je svoj vitalistički i panerotički (njegove su slike popaljive koliko pršte životnom energijom) pogled na svijet artikulirao kao jednostavnu punoću ili ispunjenu jednostavnost otvorenom, ritmično pokrenutom kompozicijom, koja se često nastavlja izvan zadanog okvira slike, sugerirajući daljnje: otvoreno, nesputano kretanje, punoću i gotovo dosegnuto savršenstvo koje se ne može svesti na mali fragment, jer se taj fragment može samo (prividno) izdvojiti i uokviriti. Uostalom, Vuličević je sam rekao kako se slika nikada ne smije zatvoriti jer je ona trajni tok (1991). Onima koji neće razumjeti kako je umjetnik koji je odabrao slobodu izolacije mogao naslikati tako pozitivan, energijom nabijen opus, mogu poručiti neka se uopće ne trude, a Vuličeviću uputiti pozdrav pun poštovanja: »Kako ste, Vaša Samoćo?« (J. Cassou). Stoga, oprezno: ovo je slikarstvo samo za šmekere.

Iva Körbler