Dragocjene interpretacije

Promocija knjige Pavla Pavličića Moderna hrvatska lirika — interpretacije, održana je 18. listopada 2000. u palači Matice hrvatske

Presjek je to kroz našu liriku 20. stoljeća, a i prosjek, kako je kazao Josip Bratulić, onog što se događalo u hrvatskoj književnosti — zapravo zbirka interpretacija lirike od Matoša do danas. Ovaj priručnik otkriva vrednote, a i problematiku kojom se bavila hrvatska moderna lirika. Ovako kvalitetan, opsežan i uvjerljiv izbor poslužit će svima — i profesorima i studentima, kao i onima koji tragaju što književnost jest i što može biti.

Naslovom asocira na izdanje iz 1933. — Hrvatsku modernu liriku, o kojoj je s predmetnom temom paralelu povukao Dragutin Tadijanović, dok je Zoran Kravar knjigu postavio u kulturološki kontekst.

Interpretacija je izvorno polemička književno-znanstvena vrsta, a nastaje pod utjecajem njemačke znanosti o književnosti. Pavličić oživljava metodu interpretiranja gdje unutarnji i vanjski pristup nisu u suprotnosti — u formiranju analize pjesme sudjeluju i njezini okviri.

Dva načela

Model Pavličićeve interpretacije temelji se, smatra Kravar, na načelu kontinuiteta i načelu tradicionalnosti. Prvo od spomenutih određuje sam autorov izbor pjesnika — poznatih, čak i programskih pjesama, i nepoznatih ili neviđenih. Uglavnom se oslanjajući na one poznatije, on time izražava vlastiti kulturološki kontinuitet, a ne puko plivanje niz struju. Iz tog automatski proizlazi načelo tradicionalnosti — naime, težnjom za respektabilnom tradicijom nastoji nas se rasteretiti od subverzivnog odnosa prema njoj. Pjesme se razlikuju — secesijski, simbolistički, ekspresionistički..., no sačuvan je kontinuitet normalne poezije pitomijeg i razumljivijeg jezika, ali sa smislom i katkad sklonošću za neočekivano.

Pavličićeva verzija, konstatirao je Kravar, u dosluhu je sa znacima vremena, te je vrijedna i čitateljske i stručne pažnje.

Najbolji poznavatelj recentne hrvatske produkcije, prema riječima Pavla Pavličića — Tonko Maroević, smatra da je djelo blagodat za hrvatsku poeziju. Nema dogmatičnosti ni jake tezičnosti, nego samo mnogo ljubavi koju treba znati uzvratiti. Pavličić duboko i široko te tehnički precizno iznosi zaključke i smješta ih kulturološki. Želi ulančati stvari i pritom tvori dinamičan sustav. Primjenjuje karakteristični binom — najprije uočava paralelizme, potom antiteze, da bi na kraju sintetizirajući ih, došao do rezultata. Pjesme su pri interpretiranju organizirane numerički — prvim poglavljem autor uvećava našu znatiželju (vodi nit baš kao i u detekcijskim pričama), a u sljedećim poglavljima, služeći se kombiniranim pristupom i tehničkom analizom, dolazi do semantičkog konteksta stavljajući pjesnika u vrijeme u kojem stvara. Pritom se kloni eksplicitnog vrijednosnog suda.

Dragocjena je ovo knjiga, zaključio je Maroević, koja nas upozorava da je tradicija interpretacije nešto bez čega se ne može.

Katarina Marić