Dobri duh hrvatske književnosti

Marijanu Matkoviću (rođen 1914. u Karlovcu, umro 1985. u Zagrebu) objavio sam u biblioteci ITD samo jednu knjigu — Razgovori i pogovori (1985). Žao mi je što ih nisam objavio više. Ali on mi osobno nije ništa nudio, a ja osobno nisam od njega ništa tražio. Pa i spomenuta je knjiga izdana na sugestiju treće osobe, teatrologa Branka Hećimovića, koji je Matkovića dobro poznavao i napisao predgovor knjizi. Štoviše, priređuje mu i Odabrana djela u izdanju Matice hrvatske, koja će, na žalost, izaći s popriličnim zakašnjenjem, zbog financijskih razloga, kao i obično. Takvo je izdanje Matković poodavno zaslužio, ne samo bogatim i raznovrsnim literarnim opusom nego i aktivnim sudjelovanjem u književnom životu Zagreba i Hrvatske. Moglo bi se čak reći da je Marijan Matković bio dobri duh hrvatske književnosti koji ju je čuvao kad joj je bilo najteže.

Malo se tko toliko brinuo za kolege književnike i publiciste koji su bili u političkoj nemilosti komunističkog režima. Radio je to Matković na sve strane, kao dugogodišnji urednik književnog časopisa »Forum«, tajnik Razreda za suvremenu književnost JAZU, pročelnik Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, direktor drame HNK u Zagrebu i, najposlije, kao intendant te naše kazališne kuće.

Osobito je ta njegova potpora bila dragocjena poslije 1971. godine, kad su mnogi hrvatski umjetnici bili egzistencijalno ugroženi. Rekao bih da je, uz Mirka Božića, upravo on izbavio najviše hrvatskih intelektualaca u tim teškim i sumornim godinama iz zatvora ili od sudskog progona, te im omogućio da i dalje djeluju u svojoj sredini.

Nisam se često viđao s njim, zapravo samo onda kad je iz poslovnih razloga dolazio u Znanje, u posljednjim godinama svoga života, radi objavljivanja svoje knjige i radi podrške nakladniku kad je u javnim medijima započela hajka na knjigu Ive Škrabala Između publike i države, Povijest hrvatske kinematografije (1896-1980). On je naime bio jedan od internih recenzenata te knjige (uz Antu Peterlića), a ja sam bio urednik.

Poznato je da je CK SKH tada u kockici organizirao tribinu na koju je pozvao pedesetak filmskih i političkih radnika (više političkih nego filmskih). Bila je to tipična komunistička kampanja u kojoj su gotovo svi sudionici napadali djelo i njegova autora, a da ni autor ni recenzenti ni nakladnik nisu imali prilike odgovoriti na te bjesomučne napade. Nakladnik Znanje imao je, doduše, neposredne koristi od te harange, jer je CK službeno naručio od njega pedeset primjeraka knjige za pozvane goste, a imao je i posredne koristi jer se zbog toga o knjizi pisalo i govorilo znatno više i oštrije nego što je bilo uobičajeno.

Matković se nije ustručavao braniti knjigu gdje god je mogao, samo što nije mogao mnogo. U takvoj situaciji najpametnije je bilo šutjeti jer je do riječi bilo vrlo teško doći, a kad bi se i došlo, posljedice su mogle biti pogubne.

Sjećam se da je Marijanček na tim našim urotničkim sastancima u Znanju govorio vrlo slobodno i otvoreno, da se nije libio izreći sve što misli o našim političkim protivnicima i progoniteljima koji su imali svu političku moć u svojim rukama. Sjećam se i da je spominjao kako kani napisati dramu o hrvatskim legionarima na istočnom bojištu, u bitki za Staljingrad.

U onim rijetkim trenucima kad sam razgovarao s njim nasamo pitao me koliko sam već godina na mjestu urednika u Znanju, a kad sam mu odgovorio, ustvrdio je da je na toj vjetrometini teško opstati dulje od desetak godina. Štoviše, kazao mi je, kad ne budem više mogao podnositi političke i ine pritiske, neka mu se samo javim da mi nađe kakvo mjesto u zavjetrini.

Bilo je to jedan jedini put da mi je čovjek na takvu položaju ponudio nešto što je očito smatrao da može učiniti za mene, i što je bio spreman učiniti. A jedva da smo se do tada osobno poznavali! Ja se sâm nikad ne bih sjetio zamoliti ga za takvu uslugu, a nisam ga, uostalom, nikad ni podsjetio na to. Radije sam i dalje uporno radio svoj posao i trpio. Doduše, Matković je tada već bio teško bolestan i nakon godinu-dvije je i umro.

Ipak, evo, osjećam potrebu da mu se bar sad, na ovaj način, odužim za tu velikodušnu i, uvjeren sam, iskrenu gestu. Nimalo ne sumnjam da je mnogim ljudima u onim olovnim godinama pomogao da se izvuku iz nevolje.

Uostalom, i jedina knjiga koju sam mu izdao, a koja nosi podnaslov O pjesnicima, slikarima i odlascima, i koja je, na žalost, izašla baš u godini njegova odlaska, puna je dokaza, rječitih i dojmljivih, o njegovoj skrbi i zanimanju za mnoge naše poznate i manje poznate pisce, slikare, glumce i redatelje. Posebice me se dojmio portret jednoga od njegovih najbližih suradnika, dugogodišnjeg tajnika »Foruma«, Ivana Krole.

Drago mi je što je njegov sin, sveučilišni profesor i književni prevodilac Ivan Matković (poznatiji prijateljima i znancima pod imenom Vanja), naslijedio od oca neke od njegovih talenata, napose feljtonsko-publicistički. Uživao sam u njegovim efektnim i duhovitim dopisima iz SAD-a u »Vijencu«. Da imam mogućnosti kao što sam ih nekad imao, predložio bih mu da skupi te tekstove i objavi ih u knjizi. Pod mojom uredničkom kapom, naravno. Možda bi ga to ponukalo i da ponovno počne pisati neke druge slične tekstove za »Vijenac«?

Zlatko Crnković