CD MOZAIK

Mark Knopfler došao je do točke u vlastitoj karijeri kada se njegov novi album čeka s nestrpljenjem. Nije to kao s Dire Straitsima. Rezultat je isti. Snimajući glazbu za filmove, radeći sa sjajnim svjetskim sviračima (Chetom Atkinsom, na primjer) ili grupama kao Chieftains (još mi ne ide iz glave sjajna izvedba tradicionalne pjesme Lilly Of The West) Mark si je priskrbio dovoljno ugleda da svira glazbu koju želi, piše svoje pjesme i bira glazbenike s kojima će raditi. I stalno kao da ponavlja čestu priču o tome kako skladatelj piše cijeli život jednu pjesmu. Album Sailing to Philadelphia jedna je rečenica s pokojim uskličnikom. Ukratko bismo ga mogli opisati ovako: tri sjajne pjesme, tri dobre i ostale prosječne. Neću reći da mu je ponestalo inspiracije (iako se po nekim pjesmama koje popunjavaju album tako čini), ali valja spomenuti tu neujednačenu rečenicu, koja glazbeno uvijek zvuči dobro, no katkad je i dosadna. No zbog tri sjajne pjesme sve se zaboravlja jer ih možete vrtjeti unedogled. Naslovna, Sailing to Philadelphia napravljena je kao duet između Marka i Jamesa Taylora (sjajno je kako ga se sjetio). Knopfler kao da je bio opčinjen Taylorovim pjevanjem pa čak i pjeva i frazira kao on. Pjesma je o putovanju u Ameriku nekada davno. Lijep tekst i predivna glazba. Odlično snimljene akustične gitare te kao vječni začin sjajan zvuk Knopflerove električne gitare i njegovo umjereno ali tako efektno i lako zapamtljivo filanje u prostorima kada treba podcrtati tekst. What It Is pjesma je kao izvučena iz zaostavštine Straitsa. (Jesu li ikada postojali Dire Straitsi ili samo Mark i prateći bend?) Njegov omiljeni svingerski ritam i odličan rif. Ovom pjesmom album se otvara i nakon nje slijedi Philadelphia tako da se čini da je album veličanstven. No tada dolaze one manje dobre, odnosno one laganog tempa koje smo već mnogo puta čuli. The Last Laugh na početku se doimlje kao još jedna jednostavna melodija kojoj će samo zvuk gitare dati malo arome, ali onda dolazi iznenađenje. U drugom versu uključuje se »čovjek koji pjeva telefonski imenik« Van Morrison i od pjesmuljka odjednom nastaje himna. To zaista može samo Van. Mark ga, posve razumljivo, nije slijedio, jer to je nemoguće. No pjesma je ispala i više nego dobro. Još ću spomenuti posljednju, One More Matinee, potpuno knopflerovsku. I to je to. Da je album kraći bio bi sjajan. Ovako je odličan, ali tri prvospomenute pjesme ostat će zauvijek. Čekamo novi album.

Kada bi nekom mladom slušatelju ovo bila prva informacija o sjajnoj grupi The Doors pitao bi, vjerojatno, nekog starijeg po čemu su to oni toliko posebni. I zašto cijela ta priča o karizmi i grupe i Jima Morrisona. Svatko ima pravo načiniti izbor najboljih pjesama neke grupe po volji, ali neke stvari moraju se poštivati. Mogu reći da su na ovoj kompilaciji zastupljeni svi stilovi kojima se grupa služila u stvaranju svoga glazbenog izričaja, ali ne mogu se složiti da su na CD-u najbolje pjesme. Spomenut ću samo neke koje, po meni, nedostaju: Waiting For The Sun ili Spanish Caravan. Vratit ću se na početak priče. Kako povezati sladunjavu pjesmicu Touch Me, koja zvuči kao neka od pjesama s davnoga Zagrebačkog ili Splitskog festivala, s pravom psihodelijom i mračnom te možda ponajboljom pjesmom (govorim o vezi glazbe i teksta) The End. Ili drugi primjer. Pjesmuljak Hello I Love You, na koju ih je navodno natjerao izdavač, s Universal Soldier. Slušajući ovaj presjek grupe koja i danas ima mnogo mladih i starih poklonika potpuno sam učvrstio stajalište da im je L. A. Woman daleko najbolja ploča. Naslovna i već spomenuta Žena iz Los Angelesa i Love Her Madly vrhunci su njihova glazbenog izraza i po muzičkom tekstu nadilaze The End. Posebna je priča Riders on the Storm. Ona je posve uz bok The End i samo je pitanje ukusa koja je bolja. Slušajući njihovu originalnu verziju nakon mnogo godina shvatio sam ponovno kako je Robby Krieger bio odličan gitarist. On u toj pjesmi svira, ja bih to tako nazvao, psihodelični surf. Bonus CD namijenjen je vrlo mladoj publici i na njemu su četiri nove hip hop, hula hup, house, kuća, tunel, rave i ostale ptičurine verzije Riders on the Storm. Ne znam sluša li se to u klubovima, ali sam siguran da bi većina, pa i one sasvim mlade publike, radije slušala original nego ovo mesarenje, mučenje i sve ostalo. Za ovaj u ograničenoj nakladi objavljen (svaki ima svoj serijski broj) CD ne znam koga bih krivio. Preživjele članove grupe, izdavača... Ako je dečkima ponestalo novca neka im... Ali, ovakav izbor nije im trebao.

Dakle, ovo je zaista CD za vožnju. Ne morate se voziti s kraljem. Možete i sami ili u ugodnu društvu, ali vozeći auto uživat ćete. Veza između automobila i rocka ili rokera dugotrajna je i strastvena. Ovaj CD to zorno dokazuje. On opušta, ali vas ostavlja budnim. Nećete zaspati za volanom. U zahvalama na ovitku i B. B. King i Eric Clapton kazuju kako su dugo godina čekali da snime zajedničku ploču. I napokon su uspjeli. Priznajem da sam bio malo skeptičan kako će ta veza završiti. No isto tako priznajem da sam pogriješio i da je veza uspjela. Problem je jedino u tome što mi se jedan dan čini da Eric bolje svira, a B. B. pjeva, dok drugi put stvari izgledaju drukčije. (Možete dodati i ostale permutacije.) Odmah ću ispaliti svoje favorite. Help the Poor, svingerski blues. Jedinstveno. Riding with the King čista brža dvanaestica. Odlično. Key to the Highway. Standard kojeg se nisu mogli odreći. Na sreću. Osim svojih klasičnih instrumenata B. B. Kingova Gibsona i Ericova Stratocastera sviraju i nekoliko akustičnih blueseva. I tek kada mislite da ćete zaroniti u dosadu slijedi električni šok. I sve opet ispočetka. Da bi sve bilo tako dobro, bila je potrebna i dobra prateća ekipa. A ona je zaista reprezentativna. Steve Gadd bubnjevi, sjajni basist Nathan East te stalni Claptonov gitaristički pratitelj, bivši pjevač grupe Amen Corner Andy Fairweather Low. Da bi bluzerski ugođaj bio potpun, dodane su i klavijature. I to ne bilo kakve, nego samo Hammond orgulje, svira pomalo samozatajno, ali nadasve funkcionalno i muzikalno Tim Carmon te na klaviru Rhodes — besprijekorni (šteta što nije dobio više prostora) Joe Sample. Treba li još? Nije im trebala posljednja pjesma s orkestrom, ali oni si to mogu priuštiti. I najljepše za kraj. Sve mi se čini da će uskoro izaći Riding with the King II. Pa onda dalje...

Kada su Billy Bragg i Wilco napravili prvi Mermaid Avenue. cijeli projekt izgledao je kao dobra avantura. Uspjeh albuma, ali još više i tisuće neuglazbljenih tekstova Woodya Guthria natjerali su ih da nastave dalje. I dobro da jesu. Uspoređivati prvi i drugi album moguće je, ali nije potrebno. Neke pjesme zvuče kao da je Guthrie napisao i glazbu dok su drugi tekstovi glazbeno prilagođeni vremenu. Woody Guthrie pisao je pjesme o svemu. Što god se zbivalo u njegovu susjedstvu ili svijetu bio je njegov razlog za pjesmu. Neke su pjesme kratke i pune istrumenata (čitaj: gitara) u folk-stilu kao My Flying Saucer ili Secret of the Sea koje se ne bi postidjeli mnogi gitaristički bendovi koji teže melodioznosti i rabe višeglasje. Neke su pak, kao I Was Born brojalice za odrasle: I was born at half past 12 almost one in the morning i tako dalje nabraja sve sate. Pjesmu je lijepo, ali u stilu engleskog folka, otpjevala Natalie Merchant. Ostale su pak dugih tekstova, ljubavne ili tmurne. U prilog činjenici da je Guthrie mogao napisati pjesmu o svemu govori i pjesma Joe Dimaggio Done It Again. Naravno, riječ je o velikanu bejzbola. Da se Bragg i Wilco nisu libili novijih formi uglazbljujući stihove jednog od najvećih glazbenih utjecajnika ovoga stoljeća govori i pjesma All You Fascists. Guthrie je 1942. napisao tekst, a Billy Bragg 1997. glazbu. Čisti punk. I tako red folka, red countrya pa malo ostaloga. Sprema se Mermaid Avenue Vol. III. Ne sumnjam, bit će to dobra ploča. Očito je da su Guthrievi tekstovi dovoljno inspirativni da bi se radila dobra glazba kao podloga.