Bijela limuzina — crno srce

Bijela limuzina — crno srce

Bez uzimanja u obzir Hrvoja Pancera teško da će biti moguće reći nešto autoritativnije o hrvatskoj poeziji devedesetih

Hrvoje Pancer (Zagreb, 1971) objavio je 1997. u izdanju Naklade MD razmjerno nezapaženu zbirku poezije Bijela limuzina.. Začudo, dvije godine poslije, Damir Radić objavio je po mnogočemu sličnu zbirku Lov na risove i pobudio mnogo veću kritičarsko-kuloarsku recepciju. Valja pretpostaviti da su tako nejednoliku odjeku razlozi različiti, dijelom sigurno izvanknjiževni: godine 1997. o književnosti se općenito, posebice o poeziji, u Hrvatskoj manje pričalo, a osim toga Radić je insider u medijima pa su mu komunikacijski kanali dostupniji. Konačno, po mojoj skromnoj procjeni Radićeva je knjiga ipak bolja, ali to ne razrješava enigmu ignorancije Pancerove zbirke, tim prije što ona, zanemarimo li objavljivanja po periodici, ima kronološku prednost, a povrh svega tako se lijepo uklapa u modele poezije devedesetih.

Bijelu limuzinu Hrvoja Pancera Branko Maleš svrstao je u model uličnog melankolizma, nastao na »filmsko-stripovskoj infrastrukturi i neoegzistencijalističkom emotivnom dijagramu«. Sa svim navedenim lako se složiti: Pancerova je poezija nomadska, njezini najčešći motivi, ulice i ceste su eksteritorijalnost, ničija zemlja, prostor bijega. Posljedično, kada je lakše otići nego ostati, kada »bez središta nema težišta«, javlja se neoegzistencijalistička ravnodušnost i pomirenost i — kod nas već s automatizmom pribrojena, premda je Sartre nikom ne bi oprostio — pasivnost. Fascinacija nomadizmom i neoegzistencijalizmom ohlađena je medijskog podrijetla, neoromantično stripovski linearizirana i filmski narativizirana. Po svemu tomu Pancerova poezija se, valjda odveć idealno, uklapa u generacijski prosjek: sličnu fascinaciju nalazimo osim kod već spomenutog Damira Radića i kod Dragana Juraka, Roberta Perišića, dijelom kod Zvjezdane Bubnjar, a Pancerove tramvajske skice iz novog opusa podsjećaju na humoristično-čangrizavo svakodnevničarenje Krešimira Pintarića.

Jaka Pancerova konstantna govorenje je iz pozicije lirskog subjekta momka crna srca, a nije se promijenio ni ton njegova (sveukupnog) doživljaja svijeta; njegovi su stihovi izjavni, od interpunkcijskih znakova dopušteni su točka i trotočka, a nikako zapitanost ili afekt uskličnika. Riječ je tu o dobrovoljnom redukcionizmu i tautologijama praznine, no ironija, ta legitimacija osviještenosti, u Pancera nije uvijek jasno upisana, pa ponekad viši stil i metapriče ostavljaju ožiljke u tekstu.

Za kraj važno je još jednom reći da bez uzimanja u obzir Bijele limuzine Hrvoja Pancera i novih radova koje predstavljamo teško da će biti moguće reći nešto autoritativnije o hrvatskoj poeziji devedesetih.

Kruno Lotokar

pukotina

Nepoznati dani izlaze noću

ravno u sobu

prepune plastičnih igračaka

ostavljenih na plaži

godine ne razlikujem, ni lica

na ulici od monotone vrtnje

stropnog ventilatora

nekog topless bara

lice mi izgleda kao da se nikada ne tučem ili ne proklinjem dan

prerano sam počeo živjeti

stanujem između dvije ulice

sasvim tiho

na gramofonu je Charlie Parker

igla je tupa

ne razgovaram više

ne sa sobom

gledam iz fotelje za vlakovima

u zamračenoj sobi

bez središta

nema težišta

ovaj grad uništio mi je ravnotežu

Ida bi trebala sjediti tu sa mnom

vidi mi se u očima

samo žar cigarete

gori crvenim odrazom

prekomjerne doze

satima

na istoj cesti

nedovršeni kraj

Dva dana stoje

dva koraka od tišine

slušam...

riječi se ne vide

kiša prestaje

udaranje traje

na granici

znam svoje pravo ime

poznam svoj strah

živi mi u krvi i kostima

bio sam već ovdje

skidam košulju

zrak je pun mirisa

usidrenih brodova

loše vrijeme za ribarenje

uskoro krećem

noć blijedi kao napušteni valovi

ispred grada

svjetlost se mijenja

bez kisika

hodam

nema vremena

prelazim ulicu

ne ostaju tragovi.

prvi put

danas sam vido Montanu

nismo se pozdravili

ovo je prije bilo dobro

mjesto za pecanje

presuda

pretiho je za ovo doba dana

bez glazbe i bez misli

samo još mogu pričekati

da me netko konačno odvede

gore ili dolje

zakon

meni je mjesto u zatvoru

u samici doživotno

zapravo nemam ništa protiv

smrtne kazne

poncho

mrzim kad mi je netko frend

pogotovo u nekoj kubanskoj rupi

na 39 stupnjeva

dva zuba su mi rasklimana

nisam ja ničiji prijatelj

oaza

na tramvajskoj stanici

duboko na Trešnjevci

sparno je i nikoga nema

palim obaveznu cigaretu za čekanje

mrzim vrućinu i izdajice općenito

konačno, stigla je dvanaestica

nisam morao tražiti mjesto

jer pokraj vrata kroz koja sam ušao

sjedio je tamni anđeo

duge, čvrste noge padale su

preko plastične sjedalice

slobodno kao mirna rijeka

što utječe u ocean

više me ništa nije moglo odvojiti od nje

samo sam gledao glatke natkoljenice

kako izviru pod suknjom

ližem ih, grizem, gnječim

u mislima

ona me je pogledala

i namjestila se malo udobnije

blago ih razmaknuvši

stanice su prolazile

već sam bio s njom na plaži

u Savskoj, negdje kod vatrogasca

tramvaj je prikočio, a ona je brzo prekrižila

svoja fina, sjajna čudovišta

podijelivši sa mnom tajnu

o prozirninm čipkastim gaćicama

kao suvišnom odjevnom detalju

trebao sam sići u Frankopanskoj