Antene

Kad ste posljednji put bili u kinu? Zacijelo davno. A i razumljivo je: otkako imamo satelitsku televiziju, sve se teže odlučujemo stati u rep za karte i ući u prepunu dvoranu. Doma je udobnije, a na svim onim programima uvijek se nađe nešto zanimljivo.

A jeste li ikad pomislili da zbog te vaše satelitske televizije trpi hrvatski film? Ne mislim da trpi zato što ne odlazite u kino i ne kupujete ulaznicu (dugo još on neće živjeti od ulaznica, nego od državne potpore), nego trpi zbog vaše antene. Da vi samo znate koliko ona smeta hrvatskom filmu!

Jer, zbog nje je danas teško na našim ulicama snimiti film povijesnoga sadržaja, pa čak i film kojemu bi se radnja zbivala, recimo, prije deset godina, u doba kad satelitskih antena nije u nas bilo. Nekada su filmaši, snimajući povijesnu priču, morali uraditi samo dvije stvari: ukloniti automobile s ulice, i paziti da im u kadar ne uđu krovovi kuća, jer su po tim krovovima bile načičkane televizijske antene; sve drugo bilo je u redu. A danas su im problemi nesavladivi: ne samo da više ne smiju snimati krovove, nego ne smiju snimati ni pročelja, prozore i balkone. Jer, na krovovima su i dalje one klasične, grabljaste antene, a po balkonima i prozorima načičkale su se tanjuraste, satelitske. I, ako ni po čemu drugom, po tome se vidi da smo u prijelaznom razdoblju.

Jer, te dvije vrste antena zapravo su predstavnici — i simboli — dviju različitih epoha, ne samo televizijskih nego i kulturnih, političkih, pa i svjetonazorskih. One pripadaju različitim erama onako kako su različitim erama pripadala zaprežna kola i automobili: najprije su bile samo zaprege, pa je usporedno postojalo jedno i drugo, pa su na kraju ostali samo automobili. Već je sada jasno na čijoj je strani pobjeda kad su u pitanju antene. Ali, ovo je još prijelazno razdoblje. Dvije vrste antena dva su pogleda na svijet.

Evo zašto. Prvo, one se razlikuju po svrsi radi koje su postavljene. One klasične, grabljaste antene postoje zato da bi hvatale signal s najbližega odašiljača, i da bi primale jedan, najviše dva programa. Zato su one svagda usmjerene prema releju (veliko je umijeće pogoditi točan pravac), pa u svakom našem gradu takve antene gledaju na istu stranu: u Zagrebu prema Sljemenu, u Splitu prema Labištici, u Rijeci prema Učki. Grabljasta je antena pripadnik onoga vremena kad se na televiziji gledalo sve, pa i kratke stanke. Izbor onoga što ta antena nudi vrlo je uzak, i svodi se na domaću televiziju i na njezine mogućnosti i ograničenja.

Posve je obratno sa tanjurastom antenom. Ona je predstavnik epohe daljinskog upravljača, ona podrazumijeva poznavanje više različitih jezika (kakva li zadovoljstva slušati Humphreyja Bogarta na njemačkom ili Johna Waynea na talijanskom!), ona zahvaća mnogo šire područje. Ona zato i nije okrenuta prema kakvom obližnjem brdu, nego uvis, prema nebu, gdje se nalazi satelit s kojega ona hvata signal.

A strašno je i misliti da je to moguće, naime, da se može uloviti televizijska slika koja dolazi čak iz Zemljine orbite. I, upravo je to druga bitna razlika između dvije vrste antena. One grabljaste, koje su nam osiguravale našu, domaću sliku i domaću televiziju, bile su daleko od nas, na krovu; ove tanjuraste, preko kojih vidimo sav svijet, nalaze nam se na dohvat ruke, na balkonu ili na prozoru. One stare antene trebalo je postavljati dugo i mukotrpno, verati se po klizavim crepovima, nabavljati duge i tanke pritke, svladavati prepreke susjednih solitera i stabala. A ovu vam antenu postavi majstor za pola sata, i još je u svakom času možete vidjeti, pa čak i dlanom potapšati, kao psa. Gotovo da možete opipati signal što dolazi s neba i donosi vam poruke iz silne daljine. Gotovo da možete izravno osjetiti taj dodir sa svijetom.

Prijašnju antenu, dakako, niste mogli milovati, ne samo zato što je bila daleko, nego i zato što je bila šipkasta i nespretna. I, upravo je razlika u obliku također nešto o čemu bi trebao povesti računa onaj tko te antene vidi kao simbole dvaju razdoblja u povijesti čovječanstva. Taj oblik, naime, također svjedoči i o svrsi, o mogućnostima, a i o smislu svake od tih vrsta antena.

Ona starinska, roštiljasta antena predočuje nam televizijske signale kao nešto što je doista nalik na valove, i to na valove u kakvoj maloj i plitkoj vodi. Njezine aluminijske šipke onda je lako zamisliti kao sredstvo kojim se ti valići mogu obuzdati, uloviti i prenijeti u naše sobe, gdje sjedimo okupljeni pred televizorom i gledamo Nelu Eržišnik ili Ivu Robića. A ona tanjurasta antena već svojim oblikom otkriva koja joj je svrha i kako slika do nje putuje: ona je okrugla, pa nas tako upozorava da se valovi šire u krugovima, da obuhvaćaju sve i stižu svuda. Ta je antena okrugla i zato što simbolizira okrugli svijet, globalno prostiranje televizije i njezinih vrijednosti.

I sad, ako je sve to tako, onda je lako zaključiti i zašto smo u prijelaznom razdoblju. Očito, zato što danas koristimo i jedne i druge antene. Ako su one starinske simbol svega domaćega i lokalnog, a one tanjuraste simbol svega općega i globalnog, jasno je da smo mi — s ovakvom slikom naših krovova i kućnih pročelja — još na razmeđi toga dvoga, da sudjelujemo i u jednome i u drugome. I da sudjelujemo na dva različita načina, na starinski i na novi.

Kažem, čija će pobjeda biti, jasno je. Razlog je tehnički: satelitska antena može nadomjestiti klasičnu, a obratno nije moguće. Ubrzo ćemo svi gledati satelitsku televiziju. Preko nje će nam svijet i lokalne vijesti stizati u sobu kao na tanjuru.

Pitam se samo čime ćemo iz toga tanjura kusati? Jer, sad je najbolje: sad jedemo iz njega uz pomoć one starinske antene, koja je nalik na vilicu.

Pavao Pavličić