Anatomija stvaralačke zbilje

Czeslaw Milosz, Usputni psić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2000.

»Zemlja mi se čini vrlo zanimljivim mjestom prebivanja i teško je s njom se rastati. Nabrajati mučnine i neugodnosti koje pogađaju organizam koji stari, promijeniti svoje pisanje u dnevnik uznapredovalog raspadanja? Ni meni ni bilo kome to ne pomaže. A pisati ipak moram.« Ovaj citat iz zbirke crtica, stihova, citata i eseja Usputni psićCzeslava Milosza, poljskog pjesnika, esejista, romanopisca i prevoditelja, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1980, čiji su rad i djelo obilježili gotovo čitavo stoljeće, najbolje određuje poetiku ove zbirke, ali i temeljni autorov svjetonazor. Objavljena 1997. godine, autoru priskrbljuje najugledniju poljsku književnu nagradu NIKE, a zahvaljujući prijevodu Pere Mioča dolazi i na naše police.

Zbirka od četiri dijela

Što je Usputni psić?

Zbirka nastala od onoga što je ostalo po autorovim ladicama, zapisi ispisani na marginama, sve ono što nije stigao artikulirati, a vremena za to ponestaje. Zbirka je podijeljena na četiri dijela, od kojih tri imaju naznačene podnaslove; Diskretna laž nihilizma, Posebni svezak — pronađeni papirići i Ustupljene teme, struktura koja ostavlja dojam tematske razbacanosti i neujednačenosti. No unatoč sadržajnoj i žanrovskoj različitosti zastupljenih tekstova riječ je o stilski koherentnoj i semantički isprepletenoj građi, koja omogućuje njihovo spajanje u jedinstveni literarni prostor. To je anatomija jednoga vremena, analiza društvene patologije i kompendij jednoga stvaralačkog života.

Prava mjera Usputnog psića nalazi se u presijecanju tih određenja, a ono zajedničko svima njima izvor pronalazi u autorovoj biografiji.

Poljak, rođen u Litvi 1911. godine, odrasta u vremenu složenih povijesnih zbivanja, zbog kojih trajno napušta domovinu i odabire život u emigraciji, te se šezdesetih godina nakon Warszawe i Pariza trajno nastanjuje u Sjedinjenim državama.

Duboko osjećajući nepravdu izgnanstva, noseći biljeg izdajice i zabranjene osobe u Poljskoj, koji ga prati sve do 1980. godine i Nobelove nagrade za književnost, autor anatomski secira događaje i zbivanja te u, nazovimo je, kratkoj pripovijesti Bajka on izriče svoj sud: »Država nije voljela pjesnika, i njegovu je očitu odvratnost objašnjavala po uzoru na sebe, politički. Bio je protjeran i svoj je izgon prihvatio vedro... U svoju se domovinu nije kanio vraćati...« Otud toliko samoće i prijekora u tekstovima koji sadrže u sebi komentar svega što je poljsko. Druga važna odrednica biografske pozadine jest pripadnost kršćanskoj kulturi, koja ostavlja dubok trag u autorovoj ličnosti. Preispitujući vjerske istine (primjeri u zbirci su neizbrojivi: Vjerovati, ne vjerovati, Djela i Milost, Posebit trenutak, Psalmi, Uzvišenost, Dan stvaranja, Religija i politika, Religije...) religiji pretpostavlja pjesništvo koje će otupiti oštricu teoloških traktata i ostati jedini instrument spoznaje čovjeka. Treća tematska cjelina koju mogu izdvojiti odnosi se na segment umjetnosti i obuhvaća kratke definicije pojmova kao što su: poezija, roman, stvaralaštvo, dakle Miloszeva poetika. Četvrta su skupina tekstovi kojima su zajedničke teme, egzotični krajevi (Tropi, Pelikani /Kostarika/, Kugla /Kostarika/, U Africi...), a opet se kao jedinstveni nerazdvojiv moment zbirke mogu razumjeti idući tragom autorova života. Putujući od najranijega djetinjstva s ocem diljem Rusije, živeći poslije u Poljskoj, Francuskoj, Sjedinjenim Državama, predano se baveći proučavanjem najprije anglo-američke kulture, a poslije i zenbudizma, europskom iskustvu pridodaje sadržaje drugih kulturnih iskustava. Iz svega toga proizlazi kulturni sinkretizam zbirke u kojoj se tako preklapaju momenti lokalnog (litavskog), poljskog, europskog, anglo-američkog i istočnjačkog osjećaja i toposa. Teško je nabrojiti sve aspekte ove sadržajno bogate zbirke, no navest ću još jedan, za koji mi se čini da je osnovni, vezivni element ne samo tematskog jedinstva nego se posredno odnosi i na izbor literarnih formi u zbirci, u prvom redu stihova i eseja. To je pojam pamćenja, koji autor u nekoliko tekstova ističe i naziva ga davnim unutarnjim konfliktom kojim treba ovladati. Ovladati pamćenjem, zabilježiti, posvjedočiti, uspostaviti što izravniju vezu sa zbiljom, sa što manjim utjecajem pobočnih književnih sredstava, kako bi se u što čišćem obliku obuhvatila nama svima zajednička istina. Upravo zato poezija i eseji jesu osnovni literarni oblik i temeljni izbor izraza, jer je njihova neposrednost identična s neposrednošću pamćenja.

Autobiografija i fikcija

Sve navedene perspektive tumačenja moguće su zbog toga što svaki tekst u sebi sadrži svoju intencionalnu otvorenost, nedovršenost, koja im omogućuje spajanje na nekoj drugoj razini u nekoj višoj sferi značenja. Tako je zbirku moguće čitati i kao svojevrsnu autobiografiju, ali i kao fikcionalnu strukturu (napose posljednji dio Ustupljene teme), te kao takva ne pretpostavlja čvrste klasifikacijske okvire. Hiperkorektnost forme, impresionističko-simbolički govor predmeta, jezik koji mora moći iskazati neiskazivo, osnovne su stilske odrednice Miloszeva stila, jednog od utemeljitelja »druge poljske avangarde«.

Intelektualna poezija katastrofičarskog naboja, što se oslanja na djela Dostojevskog, T. S. Eliota, Blakea, no i iskustvo prevođenja poezije engleske, američke, litavske, španjolske, poezije pisane jidišem, japanske... slijedeći strogu klasicističku formu, sve to određuje Miloszev rad, u trendu opće globalizacije, kao književnu globalizaciju.

Sandra Berak