Anarhija na sveučilištima

Anarhija na sveučilištima

Nude li prijedlozi promjena hrvatskoga školstva koje predlažu ministar znanosti i ministar prosvjete ulazak hrvatskog školstva barem u Gutenbergovu galaksiju. Nažalost, ne. To su velebni projekti

4. Historija uzvraća udarac: Savigny redivivus

Ideologije se putem politike ustaljuju u institucije: u očite, kao što su škole, i manje očite, ali važnije, kao što su ustanovljeni redovi uzimanja riječi u školi, koji određuju čija je riječ prva, a čija posljednja. Institucije su najvažniji dio društvenoga konteksta skrivene metodike hrvatskog školstva, zbog toga što imaju povratan utjecaj, odnosno reproduciraju same od sebe ideologije i politike koje su u njih ugrađene. Štoviše, zbog tromosti reproduciraju ideologije i politike koje su već desetljećima službeno napuštene ili prividno mrtve.

I historicizam i reakcija na njega ugrađeni su u ustroj Sveučilišta u Zagrebu, a po tom predlošku i u druga hrvatska sveučilišta. Podjela najstarijeg dijela sveučilišta u filozofski, teološki i filozofski fakultet preuzeta je, doduše, iz kasnog srednjovjekovlja, no naknadno je osnažena historicističkim shvaćanjem da je glavni djelatnik povijesti narod te da su glavne manifestacije njegova duha jezik, religija i pravo (tako Carl Friedrich von Savigny). Još je važnije da su historicizam i njegova negacija ugrađeni u ustrojstvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Historicizam je bio nedvojbeno vladajuće ustrojbeno načelo Fakulteta pedesetih, kad je školovao nastavnike koji su sve donedavno imali vodeću ulogu u cjelokupnome hrvatskom osnovnom i srednjem te dobrom dijelu visokog školstva. U to su doba svi predmeti i metode, a ne samo studija hrvatskog i drugih jezika, bili koncipirani filologijski, odnosno kao — karakteristično historicistička — potraga za prajezikom iz kojega se razvijaju svi drugi jezici i jezične tvorevine. Filologijski su bili koncipirani također predmet i metoda studija historije, koji je tražio korijene današnjosti u prošlosti putem zapisa koje je analizirao karakteristično filologijskim postupcima, počevši s tekstualnom kritikom. Podjednako je filologijski bio koncipiran studij filozofije, u kojemu je također glavni predmet bila historija filozofije, a osnovna metoda čitanje filozofijskih tekstova na izvornom jeziku, grčkom ili njemačkom. Međutim, historicizam je i u filologiji dijalektička naprava koja samu sebe nadilazi, jer funkcionira samo ako u svom predmetu nalazi i umjetnike koji su predmet razvili mimo pravca njegova organskog rasta. Stoga su zagrebački filolozi desetljećima bili široko obrazovani u njemačkoj i francuskoj književnosti, ali su te jezike natucali; historičari su izučavali umjetnike politike, a ježili se socijalno-ekonomske povijesti; dočim su filozofi bili zaokupljeni mišljenjem revolucije, u kojemu i sama filozofija odumire. Odatle pa do iskakanja filologa u postmodernističko trućkanje, historičara u preskakanje izvora te filozofa u ljutnju na bitak za nekoga je korak, a za nekoga možda još dosta daleko. No, sva je prilika da je većina onih koji su prošli takvu školu, čak ako su obrazovani i marljivi, duševno zdravi i poslovno ispravni, duboko usađeno uvjerenje da tuđi školski tekstovi ne valjaju i trebaju biti zamijenjeni njihovima.

Ma koliko bila razorna hrvatska sveučilišna politika devedesetih, mogla bi imati i dobar dijagnostički učinak ako prihvatimo da je moguće ovo:

— Osnivanje Hrvatskih studija na filologijskim pretpostavkama pokazuje da su one ostale mnogo djelatnije u hrvatskim filozofskim fakultetima nego što se to prethodnih dvadesetak godina činilo. Naime, na tim fakultetima nema prirodoslovlja (izdvojilo se još 1947), ni studija drugih manifestacija narodnog duha, a od društvenih znanosti njeguje se samo sociologija.

— Povrat Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilištu u Zagrebu pokazuje da se katolička teologija, nakon što je napustila ambiciju da se poveže s filozofijom, također dobrim dijelom pretvorila u filologiju, odnosno slijedimo li kvalifikaciju isusovačkoga profesora fundamentalne teologije i filozofije Rudolfa Brajičića, u pozitivističku interpretaciju objave i tradicije.

— Historija prava nije samo u zbilji najzahtjevniji i najkvalitetniji dio uvoda u pravne studije, nego je po najutjecajnijem udžbeniku historije prava Savignyjeva filozofija povijesti i vrhunac i kraj razvoja historije prava.

— Druga sveučilišna kultura, tj. prirodoslovlje, nema više gotovo nikakve veze s prvom, čak ni u onome što ih drži dijelom istih sveučilišta, a to je obrazovanje osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika. Dočim je školovanje za ta zvanja cilj gotovo svih — pa i najboljih — studenta filozofskih fakulteta, elitni odjeli Prirodoslovno-matematskog fakulteta u studije za ta zvanja upućuju svoje manje sposobne studente. Tako je i PMF suodgovoran za duhovno okružje u kojemu literati postaju najvećim misliocima. A da i PMF trpi štetu, pokazuje činjenica da najbolji hrvatski maturanti na najelitnijem studiju PMF-a studiraju u prosjeku šest godina, umjesto propisanih četiri, a da to nikome na PMF-u nije problem vrijedan glavobolje, jer je tamošnja pamet samodovoljna.

5. I ponovno orgije: nobelovci i hipici

Nosivo uvjerenje metodike hrvatskoga školstva, da školski tekstovi ne valjaju i trebaju biti zamijenjeni boljima, te vladajuća mjerila uspješnosti školovanja, koja visoko vrednuju pamćenje, a nisko problemsko mišljenje, proizvode mnoge dalekosežne institucionalne posljedice. Spominjem samo očigledne.

Najveći dio satnice sveučilišnih studija zauzimaju predavanja, koja su i najbolje plaćeni oblik nastave. Ako ne prije, na predavanjima svojih sveučilišnih profesora budući nastavnici nauče da na isti način otaljavaju svoju karijeru. Neutaživo narcisoidni prelaze na HTV, gdje se bore protiv nacrta zakona koji bi im zabranio da nam za naše pare slatkoumuju svoje komentare u Dnevniku.

Ni na jednoj razini hrvatskog školstva ne postoji školska literatura koja bi studente pripremala za samostalno čitanje, nekmoli za istraživanje. Dovoljno je ovdje spomenuti kako bi trebala biti sastavljena, a nije, školska literatura u sveučilišnim studijima društvenih znanosti: udžbenici i zbirke tekstova te zbirke zadataka s problemskim slučajevima iz zbilje i oglednim rješenjima u uvodnim predmetima; knjige, odnosno monografije u naprednijim predmetima; zbirke tekstova koje student pronalazi sam u najnaprednijim predmetima.

Ni na jednoj razini hrvatskoga školstva ne postoje objektivizirana mjerila ocjenjivanja učenika i studenata: mala matura ukinuta je prije četrdesetak godina; velika prije trideset pet; ispiti na sveučilištu uglavnom su usmeni.

Pismeni ispiti iz društvenih i humanističkih znanosti u većem su dijelu ispiti iz memoriranja, a ne iz rješavanja problema. U društvenim znanostima ispiti nisu ni mogli biti koncipirani problemski nakon 1971, kad je svaki student dobio pravo da ispit iz svakog predmeta ponavlja neograničen broj puta, jer ispitivanje problemskog ispita iz društvenih znanosti traje nekoliko sati po kandidatu.

Među ostalim zbog nepostojanja objektivnih mjerila programiranja nastave i ocjenjivanja ispita, programi sveučilišnih dodiplomskih studija odveć su opširni, a poslijediplomskih studija premalo zahtjevni, napose u istraživačkim zadacima iz društvenih znanosti.

Zbog nepostojanja objektivnih mjerila u metodici nastave, red u školskom sustavu može se održavati samo administrativnim mjerama, koje proizvoljno nameću i provode ministarstva sa svojim stručnim službama. No, ispod tih mjera ključa anarhija, osobito na sveučilištima.

Eto, stoga oni koji završe hrvatske visoke škole uživajući u pomamnoj riječi svog omiljenog nastavnika ne čitaju ni beletristiku, ali zato autore beletristike drže misliocima, a intelektualne hohštaplere i grlate mitomane društvenim znanstvenicima i, pače, filozofima povijesti. A Igor Mandić bi na to prevrednovao Domovinski rat! Bilo bi mu bolje da odmah pogleda vezu koja mu strči pred nosom između Sveučilišta u Hrvata, konjušnice u Norvalu u kojoj je čokanjče išlo od usta do usta, plešivičke kleti gdje se uz ciknuti gemišt riječ što se od usta odvalila brusila, kluba pijanaca nad repom u kojemu je riječ zaorila te još živi slovo po slovo, jer bi odmah vidio u čemu je stvar: i riječ je Državom postala; i postala bi istom takvom da nije bilo ni kapi alkohola, jer je narcisoidna riječ hrvatskoga nastavnika — koju recikliraju metodika, ideologija i institucije hrvatskog školstva — nužan i dovoljan uvjet svakoga raspoloživog pijanstva.

Napokon možemo postaviti pitanje kojemu je sve što je rečeno samo uvod: Nude li prijedlozi promjena hrvatskoga školstva koje predlažu ministar znanosti Hrvoje Kraljević (nacrtom novog Zakona o visokim učilištima) i ministar prosvjete i športa Vladimir Strugar (Osnovama za ustroj školstva RH) ulazak hrvatskog školstva barem u Gutenbergovu galaksiju?

Nažalost, ne. To su, kao i prijašnji Lelasov i Šunjićev zakon (tzv. LEŠ) i još starija Šuvarova reforma, velebni projekti. Zanimljivo je da dvije tisuće godina nakon boljeg primjera u ovoj zemlji toliki padaju u iskušenje da sruše Hram i obećaju da će ga izgraditi ponovno u tri dana. Razumljivo je da nemaju vjere. Ta je roba rijetkost. Razumljivo je da ne shvaćaju da u školstvu, kao i zdravstvu, a i mnogočemu drugome, zakoni u najboljem slučaju omogućavaju praksi koja se već afirmirala protiv vladajuće rutine da postupno prevlada. To ne shvaćaju ni svi pravnici. Međutim, nije lako dokučiti kako je moguće da veliki reformatori vjeruju da će na ruševinama izgraditi novi školski sustav, kad svatko može iz »Narodnih novina« saznati da je do sada svaki zakon o školstvu bio na snazi manje od deset godina, a ministar koji ga je skovao još kraće. Ili se možda nadaju, navučeni primjerom svog rodonačelnika, da će, ako se i njima posreći da u orgijastičkom zanosu školstvo razbucaju do temelja, baš zbog toga napredovati izvan školstva i još dugo, dugo politički živjeti.

Ipak, između dva prijedloga postoje važne razlike.

Kraljevićev nacrt Zakona, kao i LEŠ, pretpostavlja da je moguće da postoje pretežno privatna sveučilišta uz pretežno državno gospodarstvo. Ako autori tu pretpostavku dokažu, nedvojbeno će dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju (podrobnosti u Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1993). No, zanemari li se taj detalj, treba priznati da su Lelas i Šunjić, kad su vratili broj izlazaka na pojedini ispit na četiri, počeli iskorjenjivati glavno zlo raspravljano u ovom papiru, a da se Hrvoje Kraljević, ministar znanosti, sprema da to zlo u korijenu satre: zalaže se ne samo za ponovno uvođenje velike mature nego i za uvođenje testiranja sposobnosti (kao što je američki SAT) te za upis na visoka učilišta na temelju školskih ocjena, nacionalne mature i testa sposobnosti; njegov nacrt Zakona o visokim učilištima dopušta da student izađe na ispit iz pojedinog predmeta najviše dvaput, i to neposredno nakon semestra ili trimestra u kojemu je pohađao nastavu predmeta.

Ministar prosvjete ne kandidira se za Nobelovu nagradu nego za društvo obilja: priznaje da je provedba njegove Osnove možda nedostižno skupa. No, nije siguran da li bi prihvatio veliku maturu, Osnove mu i ne spominju potrebu male mature ili sličnih nacionalnih ispita znanja i sposobnosti, a predlažu da se vještine ne ocjenjuju te da i jedinica iz predmeta koji se ocjenjuju bude prolazna ocjena u osnovnoj školi. Iza Osnove Ministarstva prosvjete feeling je škole — kao i svega ostaloga — kao igraonice, koji su njegovala djeca cvijeća iliti hipiji šezdesetih. Tko to nema, teško može podučavati malu djecu. No, onaj tko iz tog osjećaja podučava stariju djecu priprema ih da postanu otpad u slamu.

Ivan Padjen