Zašto volim britanske pisce

Hanif Kureishi, Ponoć cijeli dan, s engl. preveo Borivoj Radaković, Celeber, Zagreb, 2000.

Ako si dopustimo samo kratki povratak kroz mrežu historije da bismo odredili i rekonstruirali početak (nama sada i ovdje) relevantnih zbivanja, tada će se zasigurno imena Irvina Welsha i Quentina Tarantina naći rame uz rame, a godina 1994. (Trainspotting, Pakleni šund) postat će gotovo jednako važna kao ona Orwelova. Nova estetika, koja od sredine devedesetih nameće nizove novih motiva iz urbane nam svakodnevice i pokreće brojne probleme vezane uz sve više otuđena i izgubljena Čovjeka, predstavnike crpe iz nepresušnih britanskih vrela. Ta britanska scena, koju s pravom možemo nazivati scenom upravo zbog njezine neodvojive povezanosti s mainstream-kulturom svoj će postmodernistički izraz stvoriti iz potpuno različitih struja svijesti tako tipičnih za suvremenu tematski raslojenu književnost (Salmon Rushdie, Will Self, Hanif Kureishi, Alex Garland, Nick Hornby...).

Urbani inventar

Budući da je riječ o novoj zbirci proza Hanifa Kureishija Ponoć cijeli dan, autora koji se hrvatskoj čitalačkoj publici već predstavio djelima Buddha iz predgrađa (1997) i Intima (1999), smještanje u kontekst ipak se čini nužnim upravo zbog Kureishijeve neodvojive povezanosti s već navedenim suvremenim britanskim krugom. Iako autorova preokupacija pokriva implozije svih uobičajenih tipova ljubavnih odnosa, od nevjernih brakova i prolaznih veza te psihičkih i moralnih posljedica koje (ne) proganjaju junake u njihovim životima, glavnu će okosnicu svih deset priča činiti upravo meditacije o ne-smislenosti ljudskih veza. Kureishijevi likovi dio su tipičnog urbanog inventara: frustrirani, zatrovani, melankolični, narcisoidni srednjovječni akteri polako klize ulicama u opsesivnoj potrazi za drogama ili seksualnim igračkama sanjajući o manje odgovornosti i više slobode. Družine umjetnika koje provode vrijeme razmišljajući, mlade izgubljene žene koje čitaju Nietzschea... svi oni traže izlaze iz beskrajno mučnih i nerješivih labirinata ljudskih odnosa.

Situacije stvorene filmskom tehnikom

Svakako je važno spomenuti i Kureishijevu suradnju na filmu My Beautiful Laundrette s redateljem Stephenom Frearsom (hrvatskoj publici poznatom po filmu Hi-Fi britanskog književnika Nicka Hornbyja) za kojeg je Kureishi kao scenarist bio nominiran za Oscara. Autorova povezanost sa širokim platnom jasno se očituje u njegovom proznom stvaralaštvu: situacije se stvaraju gotovo filmskom tehnikom; redatelj brzo uvodi u događaj, kratki isječak iz života pokriven je brzim rezovima iz prošlosti — digresije su nužne da bi dovele likove u pozicije iz kojih oni djeluju; prati se promjena. Žene s ljubavnicima, ostavljene i nesigurne majke, susreti bivših supružnika, muževa i ljubavnika početne su premise svake Kureishijeve priče (te romana Intima i drame Sleep With Me, izvedene 1999), koje se poslije granaju u ipak ne toliko bezizlazne svjetove; problemi se nikada potpuno ne rješavaju — ljudski odnosi nisu crno-bijele bajke, ali postoji neodređena nada koja sugerira da će možda ipak biti bolje. Stvaranje karaktera jednostavnim opisima (kojima ponekad i nedostaje težine) iz mozaika zanimljivih detalja u potpunosti odgovara tematskom izboru autora — urbane emocionalne crtice aktualiziraju vječni problem ljubavnoga suživota. Ono što bi možda i mogla biti slabost autor okreće u svoju korist — iako pripovijedanju ponekad nedostaje strasti jer previše objašnjava umjesto da čitatelju ostavlja prostora za zamišljanje, upravo je to ono što čini Kureishijev svijet zapanjujuće realnim. Prošarane inteligentnim dijalozima, jednostavnim i jasnim rečenicama, lišene suvremenog političkog konteksta, pisane iz perspektive muškoga pripovjedača, a vrlo često u sadašnjem vremenu, priče odaju dojam tematski zaokružene cjeline.

Bez izleta u eksperiment, osim u završnoj priči Penis, slobodnoj preradi Gogoljeve novele Nos (tematski vrlo slično obrađene kao i kod Dubravke Ugrešić, u Život je bajka, 1983) Kureishi znalački balansira između čovjekovih strasti, ljubavi i želja. Uvijek u pravim dozama, dobivamo sliku sebe samih, naših strahova od onoga svakodnevnog i običnog... i uviđamo da su neke stvari uvijek i svima iste. Upravo jednostavnost, između ostalog, čini britansku literaturu velikom. Čitati!

Mirna Belina