Volim prevoditi Krležu, ali Česima je najdraža Zagorka

Volim prevoditi Krležu, ali Česima je najdraža Zagorka

Prevoditi Krležu na češki danas znači biti doista zaljubljeni krležijanac. Spomenut ću da posljednja knjiga, koju sam predao ministru Vujiću prilikom otvaranja izložbe, ima više od četiri stotine stranica vrlo teškog teksta Krležinih eseja o književnosti i umjetnosti uz koje sam izradio neka objašnjenja, kratak pogovor te kronologiju njegova života i djela. A honorar? Bolje da se ne govori.

S Dušanom Karpatskim, češkim književnikom i prevodiocem, razgovarali smo u povodu otvaranja izložbe Pet stoljeća hrvatske knjige u Češkoj 5. listopada 2000. u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Osim više od tri stotine knjiga iz fonda NSK iz Zagreba i Nacionalne knjižnice Češke Republike, izloženi su i panoi posvećeni znamenitim prevoditeljima hrvatske književnosti na češki jezik. Izložbu je u ime pokrovitelja otvorio ministar kulture RH Antun Vujić, u nazočnosti ravnatelja NSK-a Josipa Stipanova, češkog veleposlanika Jiűija KudĐle i ravnatelja Nacionalne knjižnice Češke Republike VojtĐcha Balíka. Dvije nacionalne knjižnice izdale su i iscrpan katalog izložbe koji se može nabaviti u NSK u Zagrebu. Izložba je otvorena do 2. studenog ove godine.

Tko vas je potaknuo na prikupljanje podataka o hrvatskim knjigama objavljenim na češkom?

— Bio je to moj prijatelj Zlatko Šešelj, koji me na to nagovorio početkom osamdesetih godina. Otada sam proveo sate i sate u Nacionalnoj knjižnici Češke Republike, prikupljao podatke i tako pripremio bibliografiju hrvatskih pisaca prevedenih na češki, koja je objavljena 1983. Bibliografija obuhvaća razdoblje od 1560, kada je izdan prvi poznati prijevod hrvatske knjige na češki, do 1981, kada su objavljeni Naivci Ivana Kušana na češkom.

Četrnaest godina kasnije, 1997. Stanislava Sýkorová pripremila je Bibliografiju lijepe književnosti naroda (bivše) Jugoslavije u češkim prijevodima 1560 — 1989. s dodatkom za godine od 1990. do 1995. Ta je bibliografija, koju je izdala Nacionalna knjižnica Češke Republike, sadrži i signature i stoga smo je koristili za pripremu izložbe i za katalog.

Kako je organizarana ova izložba i na čiju inicijativu?

— Bila je to inicijativa češkog veleposlanika u Hrvatskoj Jiűija Kudele. Potkraj rujna smo u razgovoru s ravnateljem NSK u Zagrebu, Josipom Stipanovom, predložili organiziranje ove izložbe. On je ponudio prekrasan prostor predvorja NSK. Odmah je bilo jasno da se takva izložba ne može organizirati bez Nacionalne knjižnice u Pragu, koja ima znatno veći broj knjiga relevantnih za ovu izložbu. Iznimno vrijedna izdanja nalaze se u trezoru i ovom prigodom smo izložili njihove fotografije.

Na otvaranju izložbe spomenuli ste da se rad prevodioca mnogo više cijeni u zemlji čiji se pisci prevode nego u zemlji na čiji se jezik prevodi. Možete li objasniti tu tezu?

— Mislim da je ona vrlo jasna, no potkrijepit ću je vlastitim primjerom. Radim posao prevodioca više od četrdeset godina. Počeo sam kao student, a moj prvi ozbiljniji prijevod bio je Krležin esej Književnost danas koji sam preveo i objavio 1958. Tim je prijevodom potaknut interes češke publike za tog pisca, koji je bio poznat i u razdoblju između dva rata. Ova, 2000. godina, mi je prevodilački jako plodna, pa će mi tako biti objavljeno desetak knjiga. Honorari za prijevod su bijedni, a što se tiče priznanja, povremeno je moguće dobiti neku nagradu. Stjecajem okolnosti, ja sam upravo u vrijeme otvaranja ove izložbe u Češkoj trebao dobiti nagradu češkoga društva književnih prevoditelja za prijevod djela Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan. Najviše priznanje u prevodilačkom poslu je Državna nagrada, koja se dodjeljuje već pet godina. Uspjeli smo se izboriti da se ta nagrada ne dodjeljuje samo za književni nego i za prevodilački rad.

No, u zemlji čiju literaturu ja prevodim dobio sam Benešićevu nagradu, postao sam dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prevoditelji na češki s nekih manjih jezika, poput danskoga, postali su vitezovi u tim zemljama, neki prevodioci s francuskog dobitnici su i nosioci ordena časti.

Može li se u Češkoj živjeti od prevođenja?

— Jako teško. Ja sam vrlo aktivan prevodilac, ali gospodarski uvjeti u zemljama u tranziciji su loši, što se neminovno odražava i na prevoditelje. Kada prevodite neku knjigu iz književnosti neke manje zemlje, morate prvo naći sponzore koji će pokriti velik dio troškova, jer kod takvih knjiga treba uvijek računati s gubitkom. Kada pak radite ugovor za prevođenje, izdavač se uvijek trudi da vam odredi što manji honorar. Zahvaljujući hrvatskom veleposlaniku u Pragu Zoranu Pičuljanu, a u posljednje vrijeme i ministru Antunu Vujiću, dobili smo novac za dovršenje prijevoda Krležinih sabranih djela na češkom. Konkretno, moj honorar za prijevod jedne Krležine knjige je oko 5000 kuna. Prevoditi Krležu na češki danas znači biti doista zaljubljeni krležijanac. Spomenut ću da posljednja knjiga, koju sam predao ministru Vujiću na otvaranju izložbe, ima više od četiri stotine stranica vrlo teškog teksta Krležinih eseja o književnosti i umjetnosti uz koje sam izradio neka objašnjenja, kratak pogovor te kronologiju njegova života i djela. Iz ovog možete jasno vidjeti koliko se teško može živjeti od prevođenja.

Kako ste uspjeli tako dobro ovladati češkim i hrvatskim jezikom? Kako je počelo vaše bavljenje prevodilaštvom?

— Mogu reći da je češki moj materinski jezik, iako mi je majka Slovakinja. Kada su Slovaci 1939. godine osnovali svoju samostalnu državu, protjerali su moju obitelj jer je moj otac bio Čeh i Židov. Tako sam došao u Češku, gdje sam se školovao i proveo svoj radni vijek. Godine 1953, kada sam počeo studirati češki jezik i književnost, morao sam odabrati i B predmet. Tako sam se odlučio za hrvatski, tada srpskohrvatski, koji mi je postao zanimljiv i zavolio sam ga. Zahvaljujući svome profesoru, koji je bio prevodilac i rano nas tjerao da počnemo prevoditi, ja sam već kao student počeo s tim poslom.

Godine 1957. organizirao sam razmjenu studentskih skupina između praškog Filološkog i zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Tada sam u Zagrebu, na tadašnjem Trgu Republike, kupio svezak Antologije hrvatske književne kritike u izdanju Matice hrvatske. Svezak je bio posvećen Miroslavu Krleži, o kojem sam učio na fakultetu, i nakon čitanja te knjige oduševio sam se Krležom i zavolio ga za cijeli život. Počeo sam raditi na tome da tog pisca, koji je bio ljevičar, komunist, borac za socijalnu pravdu, a nije bio dogmatičar, promoviram u Češkoj, koja je po mom mišljenju trebala baš takva mislioca da se izvuče iz staljinističkih gluposti u kojima je bila ogrezla do grla. Čitajući hrvatske pisce učio sam i jezik i uskoro sam počeo i prevoditi.

Godine 1958, kao gost Saveza književnika Čehoslovačke, u Prag je došao Marijan Matković. Ja sam mu bio dodijeljen kao pratilac i prevoditelj. Tom prigodom smo se sprijateljili, iako je Marijan bio dvadeset godina stariji od mene. To je prijateljstvo trajalo do kraja Marijanova života. On mi je odmah počeo pomagati, slati mi knjige, povezao me s Krležom, s kojim sam već te godine počeo korespondenciju. Matković me kao tajnik Razreda za modernu književnost JAZU nastojao dovesti na rad u Zagreb, i to mu je uspjelo 1963. To nije bilo lako jer je u Čehoslovačkoj bila na snazi zabrana putovanja u inozemstvo, osim u socijalističke zemlje, a Jugoslavija nije bila smatrana takvom. Zahvaljujući Marijanu dobivao sam i knjige i časopise te stjecao poznanstva. Na kraju mi je Matković zajedno s Aleksanderom Flakerom, uz pomoć Davora Kapetanića, uspio organizirati trosemestralni rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u svojstvu lektora za češki jezik, i to ne u sklopu međudržavne razmjene, nego jednostavno na poziv Filozofskog fakulteta. Akademija je pomogla da se moja plaća malo poveća kako bi mogao preživjeti u Zagrebu. Proveo sam tu godinu dana, upoznao mnoge pisce i usavršio se u jeziku. Još sam jednom, od 1969. do 1970, uspio ponovno doći u Zagreb za lektora.

Možete li nam nešto više reći o prijevodu Stjepana Radića?

— Zavod za književnost JAZU svojedobno je pripremao Sabrana djela Ive Vojnovića i skupljao njegovu korespondenciju. Vojnović je imao jake veze sa Češkom, gdje je bio omiljeni pisac, a posljednju dramu posvetio je Pragu. Ja sam na zamolbu Marijana Matkovića počeo tragati za njegovom korespondencijom u literarnom arhivu muzeja za književnost i tako sam prekapao po popisima ostavštine pojedinih pisaca. U ostavštini našega cijenjenog pjesnika Viktora Dika, koji se stjecajem okolnosti 1931. utopio na Lopudu, našao sam podatak: Št. Radić rkp. romana. Odmah sam shvatio da to može biti samo Stjepan Radić. O tome sam izvijestio Marijana Matkovića, koji me zamolio da to istražim. Rukopis mi je donesen iz staroga dvorca izvan Praga. Vidio sam da je riječ u rukom pisanu Radićevu tekstu autobiografske naravi. Tragajući dalje našao sam i Radićevu neobjavljenu korespondenciju koja spominje taj tekst. Uspio sam tekst prevesti te je on objavljen u »Forumu«. Tražio sam i dalje, jer je Radić potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća boravio u Pragu, dok ga policija nije protjerala. U nekim praškim listovima pronašao sam Radićeve feljtone autobiografske naravi. Kako se prikupilo prilično građe, Zlatko Crnković odlučio je objaviti knjižicu u biblioteci Itd u Znanju s predgovorom Marijana Matkovića.

Koji je bio vaš najčitaniji prijevod?

— Bila je to knjiga Derviš i smrt Meše Selimovića, koja je tiskana u šezdeset tisuća primjeraka i odmah rasprodana. Visokotiražna je bila i antologija jugoslavenske ratne proze, koja je tiskana u gotovo sto tisuća primjeraka. Što se tiče hrvatske književnosti, moj najčitaniji prijevod bio je prva knjiga Gričke vještice, koja je u dva izdanja prodana u ukupno trideset tisuća primjeraka. Najtiražniji prijevod neke hrvatske knjige na češki bio je roman Mrtvacima ulaz zabranjen Nenada Brixyja, pod pseudonimom Timothy Thatcher, koji je preveo Pavel Lovrić. Taj roman objavljen je u tri izdanja u ukupno sto četrdeset tisuća primjeraka. Po njemu je snimljen film, uspješna komedija, koja se i danas prikazuje i na televiziji.

Koji vam je idući književni projekt?

— Trenutno se bavim leksikonom, malom enciklopedijom književnosti koju sam prije devetnaest godina pripremio za mlade, a zove se Mali labirint literature. Prvi put sam je objavio pod tuđim imenom jer sam nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke zbog sudjelovanja u praškom proljeću bio zabranjen i kao pisac i kao prevoditelj. Kao zabranjeni pisac objavio sam dvanaest knjiga pod tuđim imenima, a imena su mi posuđivali prijatelji, pa čak i supruga.

Spomenuta je knjiga izašla u dva navrata u ukupno 88 000 primjeraka i bila je rasprodana, a osobito su je voljeli studenti na fakultetima. Knjiga ima dvije i pol tisuće članaka posvećenih knjizi i književnosti iz svih mogućih vidova, od književne teorije, povijesti književnosti, najvažnijih pisaca svijeta, pravaca u književnosti, proizvodnje knjige, povijesti izdavaštva, bibliotekarstva do povijesti cenzure i spaljivanja knjiga. To je bila vrlo cijenjena knjiga jer nije podilazila režimu. Istina, nije se moglo pisati o piscima koji su tada bili zabranjeni poput Vaclava Havela, ali je prilagođavanja režimu bilo jako malo jer sam imao i dobrog urednika. Drugo dopunjeno izdanje izradio sam 1997. i ono je tiskano u 12 000 primjeraka, a kako je rasprodano sada pripremam treće, koje će biti u tisku do kraja ove godine. Što se tiče mojih prevodilačkih planova, moram vidjeti kakav će biti interes za Zagorkinu Gordanu, koju sam počeo prevoditi, a koja je golemi opus od dvanaest debelih svezaka. Svaki taj svezak dijelimo u dva, da knjiga ne bi bila glomazna i preskupa. Odlazeći u Zagreb predao sam četvrtu knjigu češkog izdanja, a riječ je o prvoj polovici treće knjige hrvatskoga izdanja. Za taj prijevod ne treba tražiti subvenciju jer se Zagorka u Češkoj dobro prodaje, gotovo u tri tisuće primjeraka. To nije tako mnogo, ali se isplati, a i honorar je bio veći, iako je mnogo lakše prevoditi Zagorku nego Krležu.

Razgovarao Zlatko Vidačković