Vješti pripovjedni slalom

Stephen King, Vreća kostiju, prev. Božica Jakovlev, Algoritam, Zagreb, 2000.

Michael Noonan uspješan je pisac bestselera čije se ime na listama proznih uspješnica redovito pojavljuje uz Grishama, Clancyja i Patriciju Cornwell; zaradom od knjiga kupio je kuću na obali sjevernjačkog jezera Dark Score, a honorari mu omogućavaju vrlo udoban život. No, na vrhuncu slave iznenada mu umire žena Jo, za koju se ustanovi da je tada bila trudna. Izgubivši jedino do čega mu je bilo stalo, Mike prestaje pisati i seli se u ljetnikovac na jezeru. Jednoga popodneva slučajno upoznaje Mattie Devore i njezinu trogodišnju kćerku Kyru, za čijim se skrbništvom polakomio djed, beskrupulozni milijarder i nevidljivi vladar toga provincijskog gradića. Želeći zaštititi dijete od lakoma starca, a istodobno se zaljubivši u mladu i privlačnu Mattie, Mike ubrzo navlači na sebe bijes mještana. Osim toga, u misterioznoj kući počinju se događati čudne stvari — čuju se glasovi, pojavljuju duhovi, a sve upućuje na tajanstvenu vezu njegove preminule žene Jo, Kyre i crnačke pjevačice s početka stoljeća Sare Tidwell. Klupko se polako odmotava, a u igri nije samo kuća opterećena duhovima prošlosti, nego i skrivena povijest provincijskog grada koja skriva monstruozna ubojstva i neugodne tajne...

I triler i horor

Dugi i gotovo školski ispričan sadržaj obuhvaća samo malen dio ovoga pozamašnog djela (536 str.). Recimo odmah na početku — riječ je o vrlo zanimljivu romanu, fino ispletene strukture i odmjerene dinamike, tako da se u konačnici format ne pokazuje kao zlobno »nabijanje kartica«, nego je za povezivanje radnje uistinu trebalo napisati petstotinjak stranica. Iako je glavna tema pitanje skrbništva i manjkavosti u američkom sustavu, roman je istodobno i triler i horor i detektivska priča, te prema potrebi ono najvažnije — odličan prikaz američke pokrajine i njezinih pravila, koja s ostatkom svijeta nemaju nikakve veze. Osim toga, Vreća kostiju je (kako bi pedantno rekli teoretičari književnosti) i višestruko kodiran tekst; iako se dakako ne mogu pobrojati sva ona mjesta koja bismo prepoznali kao poigravanje s čitateljem, čini mi se važnim da King knjigu počinje trima citatima — riječ je o Melvilleovu Bartlebyju, Rebeki (neizravno Hitchcock), te Rayu Bradburyju.

Američka je provincija kulturološki specifikum. To su konzervativna, izolirana mjesta u kojima funkcioniraju zakoni krvne pripadnosti, a svaki se nepozvani gost doista i osjeća kao stranac. Postoje u američkom filmu tri tipa provincije: jednom se ona prikazuje kao okrutno, ali i formativno mjesto emotivnog odrastanja (npr. Bogdanovich), drugi put kao transgresijski otklon k bizarnom i mističnom u kojem se razotkrivaju duboko potisnute emocije i prikriveni zločini (npr. Lynch), a u trećem je slučaju ona topos siromaštva i jednostavna života (bezbrojne televizijske serije). Nije teško pogoditi — Kingovo je djelo dobar sinopsis za Davida Lyncha — bizarnog i hororskog ne nedostaje, scenografija je prikladna, a ima čak i ležerne i nenametljive ironije. No, u čemu je poteškoća? King tekst ne zasniva u cijelosti na svjesnu i beskrupuloznu prikazu sredine (bila ona groteskna ili ne), nego na glavnom liku, pomalo zbunjenu, ali i dosjetljivu piscu koji se prvi put u životu susreće s opasnostima koje nisu plod prozne mašte; on više nalikuje Hitchcockovu običnom čovjeku u neobičnoj situaciji, a možda čak i detektivu klasičnoga tipa. Na kraju se dakako sve razjasni, a Mike priznaje da će prestati pisati, jer je, citirajući Thomasa Hardyja, »i najsjajnije ocrtan lik u nekom romanu tek vreća kostiju«. Dakako, to je zabavna Kingova dosjetka — roman je pisan u prvome licu, svjesno »vuče« na autobiografiju, a radnja je prilično napeta (u najboljoj maniri horora), pa se ovaj citat o nemoći pisane riječi i duhovnom klimakteriju u koji zapadne pisac nakon tragična događaja, doima kao ironična opaska. Osim toga (je li to netko zapazio?) tekst završava ovako: »Izgubio sam želju za sablastima. Rado zamišljam što bi Mattie pomislila o Bartlebyju iz istoimene Melvilleove priče. / Zabio sam pero u ledinu. U posljednje vrijeme, nije mi do toga.« U svezi s duhovima i dvostrukom pripovjedačkom optikom, ne završava li odlaganjem pera poznati Dr. Jekyll i Mr. Hyde? Što se Bartlebyja tiče (Mike ga pokušava rastumačiti neobrazovanoj Mattie), egzistencijalističko-moralistička potka ovdje je zamijenjena eskapističkim zatvaranjem očiju pred počinjenim zločinima.

Back to american province!

I tako smo se opet vratili na američku provinciju, mjesto koje nije tek literarna (ili filmska) scenografija događaja, nego djelatni uzrok i glavni pokretač radnje — bilo kao ono neizrecivo (duh ubijene Sare Tidwell), potisnuto (zločini mještana koji su cijelo stoljeće skriveni od očiju javnosti) ili fizički/realno prisutno (mještani koji ometaju i prikrivaju istragu). Nije naodmet (osim lukavo ubačena Bradburyja) spomenuti i Legendu o sanjivoj dolini, roman Washingtona Irvinga koji se ovlaš i gotovo bezazleno spominje na 85. str., tek onako usputno. Šteta, jer Kingov je roman nevjerojatno sličan tom djelu! Ondje mladić dolazi u zabačeno mjestašce razriješiti misterij čudnovatih ubojstava, pri čemu je u igri neki tajanstveni duh za kojeg se ispostavlja da je davno ubijen bezglavi junak koji od mještana i nakon smrti traži osvetu, baš kao i brutalno ubijena pjevačica Sara. I tamo se istraživač Ichabod Crane (dolazi iz velegrada u provinciju, baš kao i Mike) zaljubljuje u lokalnu djevojku (ovdje — Mike i Mattie), te na kraju rješava zagonetni slučaj. Osim toga i Ichabod i Mike su pozitivisti, odnosno ne vjeruju u duhove nego u zdrav razum, ali na kraju ipak priznaju da ima mnogo toga što se racionalno ne da objasniti. Mike je ovdje još racionalniji — od sama početka on duhove ne doživljava kao začudne, odnosno kao nepoznatu silu, nego kao neobjašnjivu — poenta nije u tome da se nešto prikaže kao opasno (po tome svaki horor žanrovski uključuje elemente trilera, novohrvatski napetice), već kao detektivski slučaj koji treba objasniti, a krivce kazniti (što se naposljetku i događa). Mike zato nije akcijski junak osvete, nego zainteresirani pisac koji postupno otkriva slojeve potisnutog i neriješenog, a na kraju (kad Joinu bratu Franku tumači što se sve zbilo) nehotična je parodija Sherlocka Holmesa.

Holivudski impotentni moralisti

Sreća je Kingova što mu je ovaj spisateljski slalom u potpunosti uspio: malo horora, malo drame i trilera, pripovijedanje u prvom licu, pa još i vješto, gotovo enigmatski, skriveni citati. Dakako, nakon petstotinjak stranica nije lako održati čitateljevu pozornost, ali s obzirom na dosad rečeno, piscu je to uspjelo otprve; čini se da je King samouvjeren pisac baš kao što je Mike samouvjeren lovac na duhove; osim toga, King je ugodan za čitanje, a prevoditeljica je dodala obilje korisnih fusnota. Roman svoju naracijsku zadovoljštinu dobiva na kraju, kad se sve lijepo razjasni i objasni, a po svim pravilima žanra (ali i književnosti uopće) junak se barem malo promijeni i opameti — dakako, u malom mjestu ništa se nije promijenilo — osim što je zločin osvećen. Možda je ova moralka jedino rješenje, ali ipak bih kao čitatelj više volio dramatični obrat — vlastito žrtvovanje (Mike) da bi se spasilo nevino biće (Kyra); kako je to samo sjajno ostvareno u završnici Twin Peaksa (sjeća li se još netko toga?). Ondje je Lynch pesimističan — zlo se u ljudima ne može iskorijeniti, ono se obnavlja i neuništivo je. King ipak misli na (budimo malo pragmatični) priželjkivanja milijunskog čitateljstva, koje traži hepiend. No ako ovo i nije pravi scenarij za gore spomenutog Lyncha, svakako ga ne treba dati u ruke ni impotentnim holivudskim moralistima poput onih koji ekraniziraju Grishama. Osobno bih vrlo rado volio vidjeti Vreću kostiju u obradi Tima Burtona — neki bizarni detalji (sukob s Devoreom na jezeru, Mattiena prikolica, Stenomaska u sudnici, motiv uklete kuće kao hororski lajtmotiv) kao da su pisani za njega. Što se tiče moguće obrade romana kao nekakve pravne drame, uskliknuo bih zajedno s Bartlebyjem: »I prefer not to!«

Tonči Valentić