Vitalnost lažne idile

Vitalnost lažne idile

Kulturne spone između sjeverne i južnoistočne Europe, Kopenhagen, 11. i 12. rujna

Poznato je koje su nordijske zemlje, a pod općim imenom jugoistok Europe, podrazumijevale su se ovoga puta sve države bivše Jugoslavije i Albanija. Konferencija vrlo slična gore navedenoj održana je u prosincu prošle godine u Sarajevu pod naslovom Reconstructing Cultural Productivity in the Balkans. Ekipa je također bila vrlo slična jer je velik dio prisutnih u Kopenhagenu bio i u Sarajevu, a obuhvaćena su sva područja umjetničkog djelovanja.

Organizatori sastanka u Kopenhagenu bili su Danski kulturni institut, Ministarstvo vanjskih poslova te ostale prema umjetničkim područjima specijalizirane institucije koje su o svom trošku pozvale sve jugoistočne sugovornike. Svrha sastanka bilo je prikupljanje informacija radi razvijanja suradnje s ovom našom, ne baš sretnom, nazoviregijom. Nediplomatski neuljudno i jasnije rečeno, Sjever istražuje mogućnosti jačanja svoje političke i kulturne prisutnosti na ovom području. S druge strane, sastanak je sjajna prilika i za nas da bolje upoznamo njih.

Čini se da sjevernjacima, barem onima za koje mislimo da bi im trebalo biti, odnosno onima koji donose odluke na najvišoj razini, još nije sasvim jasno što se na jugoistoku događa. Ništa neobično, jer informacije se šire preko ljudi, a oni uglavnom misle različito, ovisno iz kojeg dijela regije potječu, i misli im nisu uvijek artikulirane, tako da bi ih ljudi sa sjevera mogli razumjeti. Badava je našim izaslanicima po svijetu vikati »mi nismo Balkan, mi smo Europa«, jer ta rečenica u najboljem slučaju ne znači ništa i zvuči sasvim balkanski. Pustimo pokazateljima neka nas smještaju tamo gdje pripadamo, a mi budimo svoji.

Sjevernjačka jugonostalgija

Ono što najviše zabrinjava nevjerojatna je vitalnost slike o idili i zdravu društvu koju je u svijet emitirala pokojna SFRJ. Naime, u jednom od prvih govora, koji je trebao dati opći ton cijeloj konferenciji, nastupila je gospođa Ritva Mitchell iz Finske, vrlo cijenjena i uspješna osoba na području poslovnih transakcija umjetnošću. Predstavljajući Sjever Jugoistoku govorila je zapravo o tome kako oni, ili ona, vide nas. Čudi se kako je moglo doći do raspada jedne tako divne, slobodne, komunikativne i umjetnički plodne zemlje kao što je bila SFRJ na sve te male, izolirane i nesretne zemljice. Kosa mi se diže od jugonostalgije, ali jasno mi je da gospođa govori sasvim iskreno, ne misleći zlo. Dapače, htjeli bi nam pomoći da opet na isti način budemo sretni. Užas!

Nakon uvodnih izlaganja slijede izvještaji prema područjima umjetnosti (glazba, kazalište, vizualne umjetnosti itd.). U desetminutno izlaganje o glazbenom životu u regiji stavljam najosnovnije, ali ključne podatke o glazbenoj infrastrukturi, mogućnostima komunikacije, načinu i opsegu financiranja. Tomu dodajem i repliku na izlaganje gđe. Mitchell. Govorim kako se lijepa slika koju je naša bivša država tako uspješno emitirala prema van ne poklapa s onim što smo mi živjeli iznutra. Slobodna razmjena dobara nije postojala, a komunikacija prema van morala se kretati u zadanim okvirima i bila je zabava za povlaštene. Za većinu je to značilo izolaciju, posve nevidljivu za vanjske oči, zbog koje i danas patimo od teškoća u komuniciranju sa svijetom. Na taj dio moga izlaganja nadovezala se nešto kasnije Aleksandra Jovičević, spisateljica i teatrologinja iz Beograda, podatkom da je u trenutku raspada SFRJ više od tri tisuće osoba bilo u zatvorima zbog verbalnog delikta. Čini mi se da su riječi pale na plodno tlo i da je došlo do nužna skretanja u viđenju situacije, jer nostalgiji više nije bilo traga.

Malo novca

Pokušao sam izračunati koliko se u nas od ukupnog javnog novca godišnje investira u glazbeni život. Ispalo je oko dvanaest milijuna dolara, što je vjerojatno blizu istini jer u Sloveniji je oko petnaest milijuna. Ponovno nastupa gđa. Mitchell, koja me gotovo plačnim glasom pita: »Pa zar vi za tako malo novca zaista možete imati sve to što ste rekli, orkestre, opere, muzički informativni centar?« Potpuno je razumijem jer znam da su relacije u kojima oni razmišljaju najmanje deset puta veće. Teško da bi i drugi povjerovali da mi u pomoć nije priskočio sjajni Bent Erik Rasmussen, muzikolog, pijanist i ekonomist na funkciji glazbenoga direktora Danskoga radija i televizije. On je potvrdio da sve to postoji i čak funkcionira jer je bio u Hrvatskoj. Potvrdi se poslije, u okviru popodnevne radionice, pridružuju i klinci koji se bave ritmičkom glazbom (rock, punk, itd.). Oni su također bili ovdje i zabilježili iznenađujuće veliku i dobro organiziranu aktivnost naše klinčadije u toj vrsti glazbe.

Dnevni raspored konferencije bio je takav da su se u prijepodnevnom dijelu nizala izlaganja i rasprave posvećene pojedinim djelatnostima, projektima i institucijama. Nakon stanke za ručak održavale su se radionice po grupama (glazba, kazalište, film itd.) iza kojih je slijedio zajednički sastanak s izvještajima pojedinih radionica. Prije nego što se u glazbenoj radionici počinje raspravljati o konkretnim prijedlozima vraćam se politici, pitanju čuvanja nacionalnog identiteta. Znam da su Nordijci, premda sve više nastupaju zajedno kao regija, vrlo osjetljivi na to. Objašnjavam im da smo mi tu preosjetljivi i bojimo se za svoj nacionalni identitet jer smo u bivšoj idili bili u opasnosti da ga izgubimo. Zbog toga danas ne možemo pristati ni na kakvu regionalizaciju koja miriše na ono što je nedavno bilo, a s njima možemo surađivati isključivo kao zasebne zemlje, a ne kao nekakva, politički ionako nepostojeća, regija. Slovenci plješću, a mnogi mi Nordijci poslije prilaze s riječima da je to što sam rekao jako dobro i važno. Nadam se da i jest. Poslije, za večerom, jedan od zagrebačkih kolega dolazi na ideju da nordijske zemlje otvore u Zagrebu svoj zajednički kulturni centar. Finn Andersen, direktor Danskog kulturnog instituta, potvrđuje da je ideja teoretski jako dobra, ali smatra da se oni ne bi mogli dogovoriti kako voditi takav centar. Čak ni oni!

Mogućnost suradnje

Neizmjerno je mnogo mogućnosti za suradnju Sjevera i Jugoistoka. Uglavnom je riječ o razmjeni umjetnosti ili zajedničkom radu na projektima. Mnogo toga ima šanse da bude i ostvareno od 2003. nadalje. Nije moguće nabrojati sve zanimljive ljude, projekte i lijepe dojmove koji su u meni jednako živi premda je boravak u Danskoj bio vrlo kratak i od njega je prošlo već mjesec dana. U novčaniku i dalje čuvam novčanicu od sto danskih kruna (oko sto kuna) jer na njoj je njihov nacionalni skladatelj Carl Nielsen. Volio bih jednoga dana i na našim novčanicama vidjeti Lisinskoga, Zajca ili Doru Pejačević jer mislim da to nije samo površinska gesta. Zlobnik bi dodao da nam to nije potrebno jer ionako već imamo Claru Schumann na sto maraka.

Iznenadilo me koliko je često u najpozitivnijem kontekstu bila spominjana Hrvatska. Glazba, likovna umjetnost, film, kazalište, Culturelink... I statistički gledano bili smo zastupljeni s najviše službenih govornika. Nije potrebno učiniti mnogo da bi se bilo prvi u selu zvanu Balkan, ali zemlja lijepa kao san zaslužuje od svojih ljudi neusporedivo više. Koji su to njezini ljudi? Sigurno svi mi koji živimo ovdje, ali morali bismo ozbiljno razmisliti o uvozu. Bilo bi lijepo sve one koje sam spomenuo, dodajem još Britanca Trevora Daviesa, direktora Copenhagen International Theatrea i najboljega voditelja konferencije kojeg sam u životu sreo, vidjeti barem privremeno nastanjene i zaposlene u Hrvatskoj. Takve su osobe mozak i motor društva, a mi trebamo pojačanje.

Ivan Živanović