Više od intime

Više od intime

Intimistična komponenta, iako na prvi pogled samo nategnuta poveznica između četiri naslova, zapravo je i jedina moguća, shvati li se intima u malo širem smislu

Na pitanje o zajedničkom nazivniku predstava s kojima je njegovo kazalište, Drama Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, gostovalo u Zagrebu, Janez Pipan odgovorio je da su to komadi koji se bave intimom. Intimistična komponenta, iako na prvi pogled samo nategnuta poveznica između četiri naslova, zapravo je i jedina moguća, shvati li se intima u malo širem smislu od djelovanja u vezi s biblijskim dijelovima tijela. Odnos pojedinac-društvo i jest zapravo jedina prava tema i ne samo književnih, pa onda i dramskih djela, ali različitost kombinacija i obrada ovise o vještini i potencijalu umjetničkih osobnosti. A o tome i jest riječ.

Vita i Virginia

Zbog spektakularnosti teme Vita i Virginia, komad sastavljen od pisama spisateljskih zaljubljenica Vite Sackville-West i Virginije Woolf, trebao je biti hit koji će otvoriti takozvani minifestival Drame SNG-a u Gavelli. Ipak, nije bilo tako, zbog namjerne skučenosti, jer je predstava igrana u predvorju, u specifičnoj kutiji koja je trebala naglasiti kako je to predstava Male scene Drame SNG-a.

Cijela složena konstrukcija čini se potpuno nepotrebnom zbog postojanja male Gavelline scene — nedovoljno iskorištena Mamuta. Gužvanje na klupama, uvjetovano minimalističkom scenografijom tamnog kaveza u koji je redatelj Boris Cavazza postavio junakinje ali i gledatelje, ipak se, na kraju krajeva, nije toliko isplatilo.

Silva Čušin očekivano se dobro snašla u ulozi depresivne, migrenozne, strašno odjevene Virginije, dok je njezin counterpart, Vita Saše Pavček, ostala samo muškobanjasta ikona. Naime, ako pitanje veze između Vite i Virginije leži u tome koliko se svaka od njih može približiti sredini na kojoj se susreću spolovi, a koliko ostati ono što svaka od njih želi biti, tada je Virginia zapravo sredovječni, umorni muškarac, a Vita zaigrani dječak koji vrlo dobro zna da je djevojčica.

Jer starijoj, ali pitanje je koliko životno iskusnijoj Virginiji ne treba gestualna ili kostimska maskulinizacija, a promjene raspoloženja ne uvjetuje hirovitost te, zapravo, kokete, nego dijagnoza manične depresije. Takva vrlonepostojana kombinacija posve je artistički, blumsberijevski iskok iz građanskog života, te razlog njegove desetogodišnje povijesti i jest ona druga, građanski (tada, kažu, i više no danas) prihvatljivija strana.

Redateljski bi dramu izvedenu iz korespondencije bilo najlakše odraditi sjedeći na dva stolca, no Cavazza dopušta dodire u virtualnom, izoliranom svijetu pisama ili scene. Ipak, na kraju književnopovijesne sličice i ljubavne priče ostaje nejasno koristi li Eileen Atkins pisani spomen na »vjerojatno najerotičniji odnos u životu Virginije Woolf« da bi pokazala kako je svaka veza, bila ona homo ili hetero, nakon prvobitnog zanosa samo skup međusobnih posesivnih pretjerivanja. Ako je tako, onda se to slobodno moglo igrati i na velikoj sceni.

Lorenzaccio

Lorenzaccio Alfreda de Musseta, u Ljubljani premijerno izveden na početku ove sezone, prikazan je u petak. Veliki Lorenzo obrada je povijesne drame, skraćena i u filmskoj režiji Sebastijana Horvata, tema koje je borba za vlast u Firenci u jenjavanju renesansnoga procvata. Vladar koji to ne zaslužuje biti, urota u kojoj ima više straha nego hrabrosti i podjela vlasti između Crkve i Politike uporišne su točke svijeta u kojem pojedinac može preživjeti samo s maskom.

Takav je i Lorenzo, naslovna uloga u kojoj je zablistao Branko Šturbej. Ipak, nad predstavom, ali i u njoj, scenografijom projekcija slikarskih dostignuća renesanse, te iz likovne opreme programske knjižice, može se iščitati i rečenica (iz Greenova Trećeg čovjeka) kako su talijanskom poviješću u to doba vladali razbojnici i koljači, ali kako umjetnost tog vremena živi i danas na uživanje cijelog svijeta. Naprotiv, mir i demokracija Švicarske civilizaciji je donijela samo — vrlo točan sat na navijanje.

U takvu rasporedu snaga, između patricijskih obitelji koje žele vlast, ali se ne mogu i odlučiti na konkretnu akciju, same vlasti koju grabe najjači, i običnih stanovnika Firence, koji se i ne prikazuju, Lorenzo skida dotadašnju masku učenjaka kojega mač tjera na nesvjesticu (tada je još Lorenzino) i ubija Aleksandra (i postaje Lorenzaccio). Između odluke i čina, skupom prizora naglašava se moralna promjena: od općenarodnog junaka, što je želio biti, postaje mračni osvetnik, odbačen od onih u čije ime kreće u akciju.

Gotovo šekspirijanski mračna unutarnja metamorfoza tragičnoga junaka u tragičnom vremenu vizualizirana je predstavom u kojoj nema svijetla prizora i u kojoj je napetost konstanta. Glumački su se za intenzivnost izvedbe pobrinuli, uz Šturbeja, Igor Samobor kao Alessandro Medici, bestijalni despot koji »još smrdi po sjekiri« i Radko Polič kao izmučeni, ali inaktivni Filippo Strozzi.

Idiot

Potvrđeni u de Mussetovu komadu, sljedećeg su dana u kazališnoj obradi Idiota ponovno zasjali Branko Šturbej i Igor Samobor, kao Miškin i Gavrila (Ganja), uz kvalitetnu pomoć Jerneja Šugmana u ulozi Rogožina. Mile Korun, redatelj i autor montaže trinaest slika iz romana F. M. Dostojevskog, u ovom se zaista ambicioznom pothvatu uhvatio svevremenosti i sveprisutnosti likova, pa je pomalo zaboravio na gledatelje.

Strogo zadane režije, Korun niže žarišne točke romana pokušavajući postulate književnoga realizma, ali i nekoliko nasljedujućih -izama, izravno preslikati na pozornici. Tako se prizori odvijaju na scenografski tek nužno označenu prosceniju, dok ostali glumci, čekajući red, sjede u pozadini.

Takva realistična preslikanost zatvorena je okvirom u kojem na početku, kao i na samom kraju komada, svi akteri izlaze na rub scene, zureći u gledatelje. Dakle, usprkos početnoj hladnoći u vlaku i patronimima, nije tu riječ o Rusiji onda, nego o nama (ili njima koji prate predstavu) sada. Svijet u koji se knez Miškin, okrutno zadan naslovom, spušta kao agnus (Dei?), nije se promijenio i njegov će usud, onoga koji pokreće, ali ne zna zaustaviti i koji se upleće a ne zna se izvući, ostati isti, potkraj prošlog ili krajem ovog stoljeća.

Korunova se teatarska vizija s romanom obračunala grubo, ne dopustivši nijednom djeliću važnih dijaloga otpust, pa Idiot u razmjerima standardne kazališne produkcije poprima mastodontske razmjere. Gotovo neprimjetnih promjena svjetla, bez tona glazbe, dakle oskudno rabeći kazališne priloge, predstava se valja kao bujica u kojoj se gledatelj, već i nakon prvog čina, teško snalazi, no vjerojatno bi veći grijeh bio silom pojednostavniti Dostojevskog. Jedini spas u ovom četiriipolsatnom dijalogu ekspresivnost je glume, eksplozivna i dosljedna, već spomenutoga para Šturbej — Šugman. Sjajnu je epizodu odigrala i Štefka Drolc kao Lizaveta Jepančina, dok su Nastasja Nataše Barbare Gračner i Aglaja Polone Juh bile tek naznake originala.

Čekajući Godota

Apsolutnim kazališnim favoritom, Beckettovim Čekajući Godota, slavno je (ipak) završio slovenski kazališni maraton u Zagrebu. Režija Dušana Jovanovića postavila je čuvene izgubljenike na brdašce scenografkinje Mete Hočevar, htijući time naglasiti humornu crtu apokaliptičnog čekanja. To je htijenje snažno u cijeloj predstavi i zaslužno je najvećim dijelom za najdulji pljesak tog četverodnevnog mini-festivala. Dok Bojan Emeršič kao Estragon i još više Gregor Baković kao Vladimir pred humorom nemaju ograda, na mračniju stranu Becketta podsjetio je onaj samo naizgled sporedni par, Pozzo (Jernej Šugman) i Lucky. Iako se u dva kruga/čina/dana drame prati sukob aktivnog Vladimira i skučeno nezainteresiranog Estragona, njihovo je postojanje određeno, dakako Godotom, ali i prisutnim, ne manje važnim drugim parom.

Pozzo i Lucky svojim dvostrukim dolaskom tvore postojanje Vladimira i Estragona, i zato je Pozzovo nesjećanje susreta prethodnoga dana porazno. Iako su sve četiri glavne uloge podjednako važne, ovu je izvedbu sasvim osobito obilježio Alojz Svete, dodavši Luckyju pojavno i gestualno potpunu, bezrezervnu tragičnost (što je publika shvaća uglavnom kao vodviljsko preigravanje psihofizičkih nedostataka). Nakon pomalo izmijenjenih prilika od nastanka drame do danas cinik bi zaključio kako je upravo Lucky mitska preslika današnjeg čovjeka, pa će o sudbini Vladimira i Estragona odlučiti samo vrijeme, kada polako i jedan i drugi postanu sretni.

Umjesto zaključka — podatak. Drama SNG Ljubljana na svoje dvije scene u sezoni postavi dvanaest predstava. Je li to, iz hrvatske perspektive, mnogo, previše ili dovoljno? O tome treba razmišljati znajući da se slovenska inačica krovne nacionalne kazališne kuće, slijedeći pomalo i povijest, razdvojila na Dramu s jedne i Balet i operu s druge strane. Leži li u tome, uz donacije, standard i sve ostale vodice za grgljanje, ključ uspjeha?

Igor Ružić