Verne i Pazin vole se javno

Jules Verne, Gospodin Dis i gospođica Es, prevela Milena Benini Getz, Lifestyle d.o.o., Umag, 2000.

Djelo je u cijelosti, s pogovornim dodacima »Orguljska pripovijetka Julesa Vernea« Andree Macinanti (prijevod Vedrane Gamboc), »Švicarska u djelu Julesa Vernea« Jean — Michella Margota, »Jules Verne i Hrvatska« Davora Šišovića, »Petar Nakić, znameniti hrvatski graditelj orgulja« Emina Armana, s kratkim tekstovima o Danima orgulja u Istri i o Jules Verne klubu, svojevrstan hommage orguljama i povezanosti pisca s našom zemljom. Sama je pripovijetka po prvi put objavljena u reviji Le Figaro illustré u prosincu 1893. godine, a 1910. godine izlazi, s izmjenama piščevoga sina, u zbirci »Jučer i sutra«. Ova romantično-glazbena priča pravo je iznenađenje za hrvatsku publiku iz razloga što nam je Jules Verne poznat po svojoj fantastično-putopisnoj prozi, no fantastičnih elemenata ni ovdje ne manjka. Riječ je o dječjem zboru, u malom gradiću u Švicarskoj, kojega treba uvježbati za Ponoćku te jedan od dječaka usne da je svako dijete u zboru zatvoreno u svojoj cijevi velikoga registra orgulja kako bi »stvorilo« ton. Pripovijetka je prepuna imena koja aludiraju na orguljare i orguljaše u razdoblju od petnaestog do osamnaestoga stoljeća, te Verneova precizna upotreba glazbenih i organoloških termina čini pravi izazov za sve muzikologe, čime je nepoznavateljima glazbe, posebice tako jedinstvenog instrumenta kao što su orgulje, otežano čitanje. U cijelu priču, svaki njezin i najmanji dio, vješto je inplantirana aluzija, poredba sad na ovaj instrument, sad na Bacha, na orgulje; na primjer, mjesto u Švicarskoj, gdje se odvija radnja, zove se Kalfermatt, što je igra riječima i u prijevodu znači nijema klavijatura, orguljaš je u crkvi, čija glava ima oblik »tijela kontrabasa«, gluh što podsjeća na Beethovena. Takve su poredbe prenesene na svaki lik, opisane nadahnutošću pisca, a i poznato je da je Jules Verne proučavao literaturu vezanu za orgulje kako bi sve te znanstvene i tehničke pojedinosti uklopio u priču. Iz toga razloga, nakon čitanja, nam ostaje u sjećanju samo »kostur« priče i iznenađenje zavidnom razinom znanja autora o glazbi. Nama je posebno zanimljiva činjenica da je Jules Verne u nekolicini svojih djela spominjao Hrvatsku, točnije gradove Pazin, Rovinj, Motovun, Dubrovnik i Hvar.

Dan Julesa Vernea

U fantastičnom romanu Mathias Sandorf (objavljenom 1885. godine) radnja se velikim dijelom odvija u Pazinu, gdje je, u znak zahvalnosti i počasti francuskome piscu, 1998. godine osnovana književno-kulturna udruga »Jules Verne klub«. Klub okuplja ljubitelje Verneovih romana, potiče čitanje, prevođenje i objavljivanje njegovih djela te se grad nastoji afirmirati kao Grad Julesa Vernea. Najznačajnija godišnja manifestacija Kluba je Dan Julesa Vernea, koji se obilježava 26. lipnja kada je Mathias Sandorf pobjegao iz pazinskoga Kaštela. Najvažnija je ipak činjenica da se u Božićnoj priči spominje Petar Nakić (1694-1769), znamenit šibenski graditelj orgulja, koji je profilirao venecijansku orguljarsku školu i postao začetnikom mletačko-dalmatinske graditeljske škole 18. i 19. stoljeća. Do današnjega dana nije poznat točan broj sačuvanih Nakićevih orgulja, no zna se za njihovo postojanje u Šibeniku, Italiji, dok se neke nerestaurirane nalaze u Rabu i Nerežišćima na Braču. Zadnje što je objavljeno o pronalascima njegovih orgulja bilo je otkriće još jednih u Šibeniku u crkvi Sv. Križa (»Otkriće vrijedno kao pronalazak nove Stradivarijeve violine«, Jutarnji list, 1. rujna, 2000). Tako je ova pripovijetka dovoljan povod da se Petru Nakiću i njegovu radu posveti veća pažnja iz razloga što je u tadašnjoj Europi imao u Veneciji najveću radionicu za gradnju orgulja, a očito ga se s pravom, u pogovoru ove priče, stavlja uz rame i drugim »znamenitim Hrvatima« toga doba.

Marina Kožul