Svi kažu A , a čine B

Svi kažu A , a čine B

Od 24. do 26. rujna i Hrvatska je bila dio svjetskog protesta koji je organizirala Inicijativa protiv ekonomske globalizacije (IPEG). Naš hrvatski IPEG činila je ad hoc skupina pojedinaca i pojedinki iz raznih udruga, među kojima su se pripremljenošću izdvojile Zelena akcija i Zagrebački anarhistički pokret (ZAP). I dok je ekologija stekla neki status u najšire shvaćenoj mainstream kulturi, mene je više zanimalo što je to anarhističko u tim protestima. Jer crna anarhistička zastava, sa zaokruženim slovom A, vijorila se na Cvjetnom trgu u Zagrebu, i to je nepobitna činjenica, vidio sam je. Što znači biti, javno (i tu je poenta) anarhist u ovoj Hrvatskoj danas, da ne kažem među Hrvatima, kakvi su danas? Ono što se vidi na prvi pogled, gledajući te mlade ljude, jest da to znači biti dio omladinske subkulture. Krupnih bradonja s pamfletom u jednoj i bombom u drugoj ruci — nije bilo. Barem ne na Cvjetnom trgu. Ono što se danas zove anarhija, barem u Hrvatskoj, jer na praškom slučaju vidjeli smo da nije svuda tako, zapravo je mladenačko druženje, uz pivo, glazbu s ozvučenja i karneval — lutke, šarene slike i transparente, koji doduše pozivaju na bojkot multinacionalnih kompanija, oličenih u McDonaldsu i na ekološku svijest, ali takav protest potpisao bi svaki malo osvješteniji vlasnik disko-kluba, da ne velim da bi mogao biti tema bilo koje umjetničke izložbe. Da, trodnevni antikapitalistički protesti nisu srušili kapitalizam, radnici se nisu pobunili, sindikati se nisu pridružili... radnici sve svoje nade ionako u nas već dugo polažu upravo u taj globalni kapitalizam, samo da novac, investicije dođu. Teško je izbjeći cinizam svojih godina, ali gledajući te mlade ljude on mi i nije padao na pamet. Naprotiv, osjećao sam se dobro uz dobru glazbu (revival ska revivala), crtanje djece po pločniku, a kada su počeli dijeliti zdravu (vegeterijansku) hranu, nisam mogao odoljeti domaćem kruhu i egzotičnim salatama. Kad bolje promisliš, mladi su anarhisti papskiji od pape.

No, ova priča zapravo nije o njima. Želim nešto reći o svojoj generaciji — »ljudi u najboljim godinama« — nešto o i ne tako polaganoj predaji. Želim govoriti o onima koji su već barem dvadeset godina intelektualno odrasli, ako već ne i svjesni, a danas su učitelji, profesori, urednici, izdavači, pisci, znanstvenici, filozofi... Gdje je tvoja anarhija, generacijo moja, s kim ću ja ostati mlad?

»Od Urala do Kitaja nema više Nikolaja, nema više Nikolaja, ras, dva, tri«, pjevali smo na tulumima. Pjevali su i mnogi od onih što su danas državotvorni, odjednom im država postala draga. A i Nikolaj danas stoji mnogo bolje, naročito od Rasputina. Ili te promjene i nisu bile tako nagle (pa koliko imaš godina, pita se radoznali čitatelj). A mi što smo ostali u kulturi, nije li to za nas uvijek isti biološki put? Počneš sa sex & drugs & rock' n' roll (ili techno, svejedno), a završiš s: »Gospodin ministar danas je izjavio...« I, što je najgore, svi ti profesori, novinari, kulturni radnici, kad si malo popiju, postaju strašni anarhisti, »anarhija im u krvi«, sjećaju se kad su bili mladi »čitali Praxis, polemizirali vješto«. A sada k'o Čera, koji »istanjio se skroz« (ne mora biti fizički, dapače tanjenje danas češće prati višak kilograma), middle age horror show. »Vratit će se opet '68« — čisto sumnjam, a i ne treba se vratiti. U povijesti nema ponavljanja, osim kao iluzija reprize, a onda je to karneval, farsa, što bi rekao jedan bradonja.

Svi ti profesori, novinari, kulturni radnici uredno su primili na znanje da se neka tamo mladost svijeta buni, za internu uporabu pranja savjesti izvjesili su njihove proglase po redakcijama, a onda su objavili trezvene analize ekonomskih analitičara koji kažu da nema alternative novom stand by aranžmanu MMF-a i kreditima Svjetske banke. Nema onima koji niti ne traže, a svjetska politika kroji se danas visoko, mnogo više... od glava hrvatskih političara, koji druge osim lokalne politike i nemaju. Na svjetskim zasjedanjima su fikusi, kod kuće su vrhovnici, časnici i čelnici. I još poslodavci — valjda, država i privatni vlasnici daju posao radnicima, a ne radnici dio svoga rada državi i privatnim vlasnicima, koji su jedna škvadra. Uf, kad se svega sjetim, padne mi zbilja anarhija na oči.

Pažljiviji čitalac zapazit će da ove nepočešljane müsli, ma kako zbrkane bile, ipak samo uvjetno i u navodnicima govore o anarhizmu. On je tu shvaćen više kao povijest umjetnosti, kao držanje i poza, da ne kažem image, što je on kod nas uglavnom uvijek i bio. A pitanje što bi on kao teorija, ideologija, politika i pokret danas mogao biti, i da li bi uopće nešto mogao, ostavljam za neku drugu priliku.

»Anarhističke ideje su leptiri pod nogama diluvijalnih nemani«, govorio je Krleža, a kad je on to rekao... Samo što je problem hrvatske, ali i ostalih kultura što danas svi kažu AO, ali rade B, kako piše na jednom grafitu koji nije hrvatski.

Srećko Pulig