Suvremeni momak iz susjedstva

U povodu prikazivanja ciklusa filmova Toma Hanksa na HTV-u

Zbog čega bismo Toma Hanksa uvrstili u rubriku već viđeno? Proslavio se devedesetih, što je malone isto što i danas. Filmovi koji će se prikazati u njemu posvećenu ciklusu na HTV-u našli su se u kinima prije nekoliko godina i doimlju se kao vrlo efektna repriza nečega najnedavnoga — samo pred televizorom.

Ipak, ono što podrazumijevamo pod već viđenim nešto je od Hanksa što u američkom filmu postoji oko šezdeset i pet godina, znači od vremena (pra)djedova današnjih gledatelja, a i očevi su se mogli uvjeriti da postoji kontinuitet kroz koji je Hollywood prolazio da bi stigao upravo do Toma Hanksa, odnosno do likova koje on kreira.

Nema tih nedaća i poteškoća koje ne može prebroditi takozvani obični, mali čovjek, predstavnik šutljive većine — ako se uz njegovu običnost veže mnogo dobrote, upornosti, čestitosti i nešto odvažnosti koja se pojavljuje kao produžetak prvih dviju vrlina. Tako je u filmu, ili barem u mnogim filmovima, zaključit će skeptik, ali s njim u ovome trenutku nećemo polemizirati, nećemo mu dopustiti da nas zbuni, nego ćemo se prepustiti Hanksu i platiti ulaznicu za njegov novi film. Na henksovske filmove gledatelji hrle već više od šezdeset godina, istina ponekad nešto rjeđe, no u svakom slučaju jasno je da mit ne zastarijeva.

Sredinom tridesetih godina, kad se Americi izmorenoj velikom ekonomskom krizom zahvaljujući New Dealu vratio optimizam, u Hollywoodu se, ponajprije zahvaljujući filmovima Franka Capre, pojavio novi tip junaka i novi tip zvijezde koju kritičari i sociolozi nazvaše momak iz susjedstva, mladić koji stanuje upravo do nas i vas (next door), a kojega kao vrlo obična uglavnom ne zapažamo. Socijalno, on je znači nekakav John Doe (što znači »bilo tko«), što je također junak, i to naslovni, jednoga Caprina filma. Rutina, repetitivnost svakidašnjega života te njegova skromnost, povučenost, statusna i materijalna osrednjost ne mogu zainteresirati bližnje, katkada dosađuju, a mi smo zapravo krivci što ne znamo kakvo se zapravo biće krije u susjedstvu, kao što smo i krivci što neke od njegovih osobina koje su u nama skrivene ne razvijamo. Naime, ono što naš susjed uspijeva razviti naznačeni je dar odvažnosti, da u nečemu krene do kraja, a konačni cilj takva iznenadnoga junaka nešto je čemu bi trebala težiti cijela zajednica. I tako će Caprin momak iz susjedstva, gospodin iz provincije po imenu Deeds, utjelovljen u Garyju Cooperu, krenuti u grad i dokazati da se usprkos svim podvalama može izboriti pravda. Slično filmu Gosp. Deeds ide u grad (1936), ali i daleko ambicioznije, James će Stewart u filmu Gospodin Smith ide u Washington (F. Capra, 1939) doprijeti i do senata, gdje će ušutkati do tada nadmoćne mu pokvarenjake dokazujući što je istina, a što laž, te što je demokracija. I još dodajmo, izbjegavši nabrajanje brojnih sličnih primjera, da je James Stewart momak iz susjedstva i po tome što je malko nespretan, ne zna što će sa svojim vrlo dugim krakovima, a na trenutke je i djetinje naivan. Eh, ali takav kakav već jest, Stewart će, varirajući lik i tip takva simpatičnoga čestitoga klipana, nastupiti u više klasičnih američkih zvučnih filmova od ikojega drugoga glumca. Već na osnovi te činjenice može se zaključiti da taj tip iz sustava zvijezda nije mogao izumrijeti.

No, riječ je o Tomu Hanksu, pa se prisjetimo tri u njegovoj karijeri iznimna filma. U filmu Forrest Gump (1994), za koji je dobio Oscara, on je, ispričavamo se zbog najvjerojatnije krivog izbora riječi, pobedast momak, što Stewart (a kamoli Cooper) nikada nije bio. U Philadelphiji (1993), za koju je dobio drugog Oscara, njega ubija sida, a ne možemo se sjetiti da je Stewart patio od neke bolesti zbog koje čovjeku može biti ne samo bolno nego, recimo, i neugodno. Usput, Gary Cooper je u filmu Ponos Yankeeja (S. Wood, 1942) bolovao od neizlječive bolesti, koja se doduše dobiva gotovo sudbinski neočekivano. Napokon, ni Stewart ni Cooper kao mladci nisu pobjedonosno ratovali poput Hanksa u Spašavanju vojnika Ryana (1998). Sličnosti između Hanksa i nekadašnjih momaka iz susjedstva, prema tome, kao da nema.

Ipak, da ne duljimo, razlika je minimalna, zapaža se u svojstvima likova koja su nebitna. Zapaža se tek u neobičnostima, ne u srži tipa iz sustava zvijezda. I ono što je prikazivao Capra bilo je na svoj način neobično. Tako, možda se i u prilično demokratičnoj Americi do senata ne dopire i u njemu se ne pobjeđuje, bojimo se, samo uz pomoć raznih kršćanskih vrlina. Odnosno, izvanserijske neobičnosti likova koje tumači Hanks samo su novovjekovno spektakulariziranje nekadašnjih neobičnosti. Odnosno, u Philadelphiji Hanks dopire do suda i uspijeva dokazati neka ljudska prava kao i Cooper i Stewart u spomenutim filmovima, no da bi se današnjega gledatelja uvjerilo u snagu njegove vrline potrebno je junaku prilijepiti veći nedostatak od nedostatka anonimnosti Johna Doea. U Forestu Gumpu, pak, on je zaostao, zbog toga sa smanjenim šansama za uspjeh, ali — čestit, uporan, neiskvaren — on će postati junak u ratu, situirana osoba i djelotvorni borac za ideale koji su osnaživali SAD u prijelazu na sedamdesete. U Spašavanju vojnika Ryana on će biti na čelu vojne ekspedicije, koje je zadaća da spasi jednoga vojnika, posljednjega iz izginule obitelji. I pokazuje on hrabrost, i odlučnost, a i pobjedonosnost poput čovjeka od akcije. Poenta je, međutim, u tome da potkraj filma saznajemo da on nije zapravo pravi, profesionalni vojnik nego vojnik stjecajem ratnih okolnosti i de facto samo obični učitelj, dakle momak iz susjedstva koji je spreman za velike pothvate.

Za vremena nova potrebne su nove riječi, novi korelativi. Promijenilo se jednim dijelom samo ruho — barem što se tiče ovoga segmenta tipologije sustava zvijezda, u onom njegovu dijelu koji učvršćuje američki san. I da ne završimo tek s hladnom tvrdnjom koju bi još trebalo sociološki razrađivati, pa i zbog toga što je riječ o uglavnom uspjelim filmovima, poduprimo tu tvrdnju iz vizure koja se prividno čini neprispodobivom primjerima iz filmova nekadašnjih sličnih junaka. U filmu Veliki (1988), starijem od spomenutih, momčić se u toj filmskoj priči pretvori u momka koji je, jasno, Hanks. I taj momčić s tijelom odrasloga postiže seksualni uspjeh na kojemu bi mu pozavidjele i momčine. Njihov je minus u tome što su samo veliki, dok Hanks ima još nešto drugo — ono što imaju momci iz susjedstva.

Ante Peterlić