Suočenje sa susjedima

Suočenje sa susjedima

Za razliku od ksenofobičnih velikih hrvatskih scenskih smotri, Poljaci se usuđuju odmjeriti sa svijetom

Da je poljsko kazalište oživjelo nakon desetljeća stagnacije i lagane izgubljenosti do koje je došlo nakon pada berlinskog zida i sustava koji je poljskom scenskom životu davao mnogo povoda za reakciju, zaključili smo još nakon lanjske serije poljskih festivala. Ovogodišnji festival u Lublinu, nazvan Konfrontacije, potvrdio je živost poljske scene, ali pokazao i činjenicu s kojom se hrvatski festivali rijetko i nerado susreću. Za razliku od ksenofobičnih velikih hrvatskih scenskih smotri, Poljaci se usuđuju odmjeriti sa svijetom, i to ne s bilo kakvim svijetom, nego ni manje ni više s litavskim kazalištem koje je već nekoliko godina jedno od najživljih u Europi. Štoviše, ne samo da će se poljska scena rado suočiti s litavskim susjedima, nego je kao temu ovogodišnjega festivala odredila upravo litavsko kazalište.

Sraz dvije jake kazališne tradicije na četverodnevnom festivalu, kojima su se, kao i svake godine, pridružila i kazališta iz drugih zemalja, rezultirao je sa čak dvadeset i sedam predstava iz osam zemalja i mnogo zanimljivih scenskih proizvoda. Direktor festivala Janusz Oprynski (hrvatskoj publici poznat kao koredatelj predstave Ferdydurke, koja je osvojila praktično sve glavne nagrade na prošlosvibanjskom Festivalu malih scena u Rijeci) izabrao je šareno kazališno društvo, ne opterećujući se velikim koncepcijama, što je rezultiralo znatnim estetskim oscilacijama. Zanemarimo li dio predstava, pretežito poljskih, koje su po nekadašnjim poljskim izvoznim scenskim uspješnicama tražile nekakve današnje estetike, i dio onih koje jednostavno nisu imale što reći, a to su još činile i na krivom mjestu, ostaje barem desetak predstava vrijednih bilo kojeg velikog festivala.

Dva su središnja događaja Konfrontacija. Prvi je bio posjet Gardzienicama, gdje svoj kazališni centar ima jedan od velikana poljskog kazališta Wlodzimierz Staniewski, a drugi je, prema očekivanju, bilo predstavljanje Litavaca. Staniewski je od posjeta publike, producenata i kazališnih namjernika njegovu kazališnom imanju na padinama ruralnih Gardzienica izrežirao pravi hepening, vješto ga popunivši svojim predstavama ili ulomcima iz njih te prikazom neobičnih i originalnih glumačkih vježbi nastalih po njegovoj metodi.

Čudesne Gardzienice

Gardzienice kao kazališni fenomen zaslužuju posebnu priču, a cjelonoćno događanje publici je prikazalo gotovo četvrt stoljeća rada centra. Carmina Burana i Avakum, dva scenska projekta, prikazana su u skraćenom izdanju, ali su se zato integralne Metamorfoze, posljednja uspješnica Staniewskog, pokazale jednom od rijetkih predstava koje su kadre držati gledatelja potpuno budnim i u dva ujutro, kad su izvedene.

Metamorfoze su scenska adaptacija Apulejeva Zlatnog magarca, koja je zapravo povod da se scenski realizira glazbeni projekt rekonstrukcije antičke glazbe posijane u fragmentima po raznim stelama i dokumentima. Kako glazba postaje predložak predstave koja je u duhu zapravo dramska, teško je objasniti nekom tko nije svjedočio tom neobuzdanom prenošenju pozitivne scenske energije, suvislo redateljski kanalizirane. Metamorfoze su jedna od najinspirativnijih i najzabavnijih predstava na europskim scenama.

Nastavimo li u duhu kazališnog konfrontiranja, treba reći da ni Litavci nisu došli prazna oružja. Kako je Nekrošius, najpoznatiji litavski redatelj, odavno živa legenda kojoj i nema mjesta na festivalu ipak sklonijem manjim skupinama i novim imenima, društvo s Baltika došlo je s dvjema predstavama Oskarasa Korsunovasa. Lako moguće da za Korsunovasa niste čuli, što samo svjedoči o hrvatskoj izoliranosti, ali riječ je o jednom od vrućih europskih kazališnih imena, trideset jednogodišnjem redatelju, danas općem mjestu europskih festivala i dežurnoj scenskoj provokaciji, ravnatelju velikog litavskog kazališta, koje čak nosi njegovo ime! Korsunovas nije alternativac, nego svojevrstan, danas dobro etabliran, urbani gerilac koji je na litavske scene doveo suvremene komade novog europskog naturalizma, a u Lublinu se predstavio s von Mayenburgovim Vatrenim licem i već legendarnom Ravenhillovim dramom, temeljem britanskog neonaturalizma, Shopping and Fucking, koja valjda nije drmnula još jedino hrvatske scene.

Zapamtite ime — Korsunovas!

Korsunovas nije redatelj jeftine senzacije i njegova europska slava nije bez pokrića, što su potvrdile obje predstave, posebno produkcija njemačkog komada, koja naturalizam scenski realizira bez potrošenih trikova. Oni koji rad Korsunovasa bolje poznaju sjetit će se da ga osim recentnih dramskih uspješnica zanimaju i klasici, pa su se njegovi Majstor i Margarita prošloga ljeta jako dojmili avinjonske publike, dok je projekt Bam, po Harmsovu djelu i u poljskoj produkciji, jedna od najzanimljivijih poljskih predstava prošle sezone. Ako dosad niste čuli za Korsunovasa, zapamtite to ime, trebat će vam.

Konfrontacije su zainteresiranima za baltički teatar pokazale da se s Nekrošiusom i Korsunovasom ne iscrpljuje slava litavskog kazališta, ali i nema baš sve što dolazi iz Litve kazališnoga smisla. Drugo je potvrdio Benas Šarka monoiskazom nazvanim Pepeo, na tragu japanskoga teatra bhuto, u kojem mu je u neko doba pripomogla i patka, predstavom pokreta kojoj bitno nedostaje smisla. Vodu je na skladni litavski kazališni mlin s uspjehom vratio Rimas Tuminas, koji je Višnjikom u produkciji Malog kazališta iz Vilniusa realizirao jednu od najboljih i najčišćih izvedbi Čehova posljednjih godina.

Poljaci su pokazali da se i Moli#rea može učiniti suvremenikom u nepretencioznim i duhovitim Scapinovim spletkama Teatra Montownia, da mala, dvočlana, kazališta poput Teatra Porywacze Cial iz Poznaza iz godine u godinu izlaze s novim zanimljivim projektima, da su scenski spektakli na otvorenom koji zadime i zapale trećinu grada i dalje vrlo popularni i, uopće, da kazalište u toj velikoj zemlji ne pokazuje znakove posustajanja. Bilo je na festivalu i pekinške opere i butho (ovaj put iz Japana, dakako) te ukrajinskih genijalaca poput Grinišina, koji su se pokazali napuhanim senzacijama iz nekoga krivog vremena, pa i belgijska adaptacija romana Bilježnica Agote Krištof. Uopće, pete lublinske Konfrontacije pokazale su se još jednom živim multikulturalnim kazališnim susretom, koji u te krajeve zalutalu namjerniku iz zemlje u kojoj se na jedinom zaista velikom nacionalnom festivalu dopušta isključivo domaći tekst mogu izmamiti samo uzdah zavisti.

Jasen Boko