Sraz svjetova

Sraz svjetova

U ovom umjetnički prilično jalovu i neodređenu kraju stoljeća za sve umjetnosti najdramatičniji je sraz dvaju svjetova, tradicionalnoga, koji uzmiče i zatvara se u rezervate svete nedodirljivosti, i virtualnoga, koji snažno mijenja odnose spram kulturi i umjetnosti, praktično u svim aspektima, od percepcije do elementarne pismenosti

Tko se još sjeća McLuhana? Njegova pomalo romantična metafora o televiziji koja pretvara svijet u globalno selo na svjetlosne je godine daleko od nas. To selo u međuvremenu je tumorozno izraslo u megalopolisku džunglu u kojoj vladaju zakoni nereda. Jedan od temeljnih je mediokritetsko muljanje. Kada pogledate jedan od tisuća, milijuna televizijskih programa, kao da ste vidjeli sve.

Komad pokućstva sa zaslonom prepunim svjetlucavih slika, što se prije pedesetak godina uselio u naše domove, ne draška više naša osjetila. Televizija je sve manje njihov produžetak. Prozor u svijet više ne proširuje naše obzore. On je zakrčen nepreglednom masom informacija. Svijet je kroz njega abruptno prodro u naše domove i opustošio njihovu intimu.

Uspostavljen je u odnosu odašiljatelja i primatelja paradoks: što je primatelj u mogućnosti pratiti više programa, to je osamljeniji. Zasićen elektronskim informacijama, on postaje emocionalno impregniraniji. Kulminacija je te zakonomjernosti u tome što odašiljatelji količinom odaslatih informacija potiru primatelja, njegov identitet i sposobnost snalaženja i usmjeravanja, pretvarajući ga u pasivnu amorfnu masu duhovne ustajalosti.

Upravo u tom pogledu zazvonio je nedavno mali alarm televizijskih odašiljatelja. Olimpijade su donedavno bile globalni događaj velikih svečanosti koje su okupljale pred zaslonima cijeli svijet. Usred Olimpijade u Sidneyju s panikom je ustanovljeno da je njezina gledanost manja nego što se očekivalo.

Jedan od razloga tome može biti da je televizija masom odaslanih informacija nabildana medija nadmoćnom pobjedom izgubila trku sa sposobnošću ljudske perceptivnosti. Postoji možda i drugi razlog. Velika sportska natjecanja su, kao i razni oblici klasične kulture, postali odumirući mastodonti. Televizija nije, naime, samo promijenila naš svijet, nego je uspostavila i svoje kulturne oblike, matrice i šablone, posve oprečne tradicionalnima.

Prema tome, nije isključeno da klasični sportovi televizijskim posredovanjem postaju sve manje atraktivni. Televizija ih postupno nadomješta svojim, uvjetno rečeno, sportskim igrama. Pogledajte bilo koji sportski program, pa ćete vidjeti neke nekrštene sportove, od natjecanja kamiondžija do modernih gladijatorskih borbi u bizarnim disciplinama koje pokazuju da se postupno ostvaruje negativna utopija Rollerballa.

Novi kulturni kodovi

Te su borbe prave, ali uvjeti su natjecanja virtualni. Danas govorimo mnogo o virtualnom svijetu, ali televizija ga je začela i uspostavila davno prije nego što je on pojmovno definiran. Virtualno je sve ono što se stvara posredovanjem medija ne kao posrednika svijeta, nego medijem samim. Ono što je u početku bilo (često manipulirajuće) oblikovanje zbilje postaje danas stvarnost sama.

U okviru toga svog virtualnog svijeta televizija stvara i svoje oblike kulturnog izražavanja. To su potpuno novi kulturni kodovi, utjecajnošću znatno nadmoćniji od klasičnih, napose od Gutenbergove galaksije. U sprezi s novim oblicima komuniciranja, kao što su Internet, DVD i različiti oblici multimedija, oni postaju najsnažniji oblik kulturnog općenja koje ne mora nužno biti jednosmjerno, nego stvara i privid sudjelovanja primatelja unutar medijski zadanih pravila komuniciranja.

Zašto privid? Zbog toga što komunikacija ostaje samo unutar virtualnog svijeta. Ona naizgled nema nikakva utjecaja na postojeću stvarnost osim svoga bubrećega narastanja. Utoliko ti plodovi virtualnosti mijenjaju samo svoj svijet i razrastaju se svojim medijskim pipcima. No, moć tih kulturnih kodova mijenja, globalizira, ali i kolonizira postojeći svijet. Klasični su oblici kulturne komunikacije prema njima nemoćni. Štoviše, i oni se prilagođavaju novouspostavljenim kodovima i oblikuju prema njima. Uzmimo samo za primjer spot kao jedan od najstarijih oblika virtualnog umjetničkog izražavanja.

Spot je nastao kao oblik virtualnog prezentiranja glazbe i raznih komercijalnih namjena. Među prvima koji su osjetili njegovu potentnost bili su Beatlesi. Barem meni, u sjećanju je ostao njihov i danas izvanredan spot Žute podmornice. Tijekom desetljeća spot se razvio u samostalan i samosvojan oblik umjetničkoga virtualnog izražavanja. Bit njegove poetike nije osmisliti, nego šokirati sklopom naizgled nespojivih sastavnica koje više djeluju na vizualne osjete nego na razum. Spotovska dramaturgija postala je danas zakonomjerna ne samo za taj oblik izražavanja, nego vrlo snažno utječe i na tradicionalne umjetničke, ponajprije predstavljačke medije.

Spot, naime, radi s toliko sitnim jedinicama značenja da ih je nemoguće pojmiti. Čestice smisla u toj su dramaturgiji nerazaznatljive. One jednostavno nadmašuju mogućnosti ljudske percepcije. Slijedeći te mogućnosti, izvedbene umjetnosti danas se sve manje oslanjaju na znak kao temeljni oblik posredovanja, a sve više, katkada do iracionalnosti, koriste impuls koji je u samoj biti spotovske dramaturgije. Time bitno u izvedbenoj praksi mijenjaju postulate na kojima su tradicionalno sazdani, a koje teoretski tek treba osmisliti, jer bijeg iz carstva znaka u džunglu impulsa otvara neizrecive mogućnosti, ali i zastranjenja.

Virtualnost se još radikalnije osjeća u filmu koji ne bilježi snimljenu, nego stvara svoju stvarnost. Umjetnost riječi postoji u tom virtualnom svijetu samo kao mogućnost. Ideje sve više zamjenjuje slika. Slikarstvo i kiparstvo uzmiču pred raznim oblicima videoumjetnosti. Konceptualnost oblikuje nove ambijente, koji su u svojoj potrošnosti samo naizgled stvarni i trajni. U svemu, u ovom umjetnički prilično jalovu i neodređenu kraju stoljeća za sve umjetnosti najdramatičniji je sraz dvaju svjetova, tradicionalnoga, koji uzmiče i zatvara se u rezervate svete nedodirljivosti, i virtualnoga, koji snažno mijenja odnose spram kulturi i umjetnosti, praktično u svim aspektima, od percepcije do elementarne pismenosti.

Taj sraz na perverzan se način osjeća kada televizija svojim kulturnim kodovima hoće prezentirati revire tradicionalne kulture. Valja reći da se ona pritom ponaša kao lutkasta Barbika prema staroj sestri usidjelici. Ona joj hoće pomoći, hoće je udati za nekog virtualnog princa, ali u tome ili ne uspijeva ili sama gubi.

Kultura na razini informacije

To je jednostavno fatum nespojivosti nespojivih kodova. Evo primjera iz naše televizijske prakse. Šezdesetih godina imali smo na našoj tek stasaloj televiziji izvrsnih kulturnih emisija i magazina. U sjećanju ostaju Ekran na ekranu, Četvrtkom otvoreno, Mali noćni razgovori. Televizija je bila sjajan posredovatelj svekolikog kulturnog ozračja. Ona ga je na stanovit način i stvarala. Danas i najbolje kulturne emisije, poput Pola ure kulture i Ekrana bez okvira, u tome ne uspijevaju, ma koliko se trudili spojiti tradicionalne kulturne sadržaje i nove mogućnosti televizičnosti.

Kodovi su se toliko razdvojili da njihova sinteza postaje nemogućom. Posebno u uvjetima naše, blago rečeno, televizijske nepismenosti. (Gdje su nestali oni sjajni cure i dečki sa ZG 3 osamdesetih godina?) Kulture na televiziji ima, ali najmoćniji je medij samo posrednik zbivanja, uglavnom na razini informacije. Kritička stajališta o umjetničkim pojavama su rijetka i najčešće blagonaklono umivena. Oštrija se uglavnom prepuštaju gostujućim suradnicima. Sjećate li se neke dobre kulturne polemike na televiziji? Naša televizija uglavnom je u funkciji propagandista kulture, a televizično promišljanje kulture i stvaralačka primjena televizijskog medija kao autentične umjetničke pojavnosti gotovo da i ne postoje. Utoliko su pisani mediji i radio još uvijek relevantniji u problematiziranju kulturnih pojava od televizije.

Naša televizija tradicionalnoj kulturi pristupa s isprikom, a ne sustvaralački. Možda bi i to bilo trendovski determinirano, kada kultura ne bi bila samo isprika za mediokritetsku muljažu koja našu televiziju ni po čemu ne razlikuje od globalne televizijske džungle. Sraz svjetova u nas se još nije dogodio, a kodovi različitosti razaznatljiviji su u nekim tradicionalnim umjetničkim pojavnostima nego na televiziji.

Dalibor Foretić