Socijalna senzibilnost i etički angažman

Međunarodna izložba fotografija Mjesto na kojem nisam bio, Umjetnički paviljon, Zagreb, 20. rujna-20. listopada 2000.

Što je mjesto danas? Izložba intrigantna i indikativna naslova Mjesto na kojem nisam bio zamišljena je kao niz individualnih interpretacija danas tako aktualna i rastezljiva pojma mjesta. Njegovo se značenje konstantno redefinira i nadopunjuje na načine koje prije nismo ni mogli zamisliti jer su pripadali svijetu znanstvene fantastike, a ipak su postali dio načina života suvremenoga čovjeka.

Tihomir Milovac, kustos Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, vješto se pozabavio tom zanimljivom temom i u obliku ambiciozna projekta okupio radove osmero umjetnika koji koriste medij fotografije kao jedno od načina svog umjetničkog izražavanja. Uzimajući kao žarište izložbe fenomen mjesta i umjetnika kao inteligentno biće, socijalno senzibiliziran i etički angažiran, a sve manje proizvođač lijepih predmeta ili predmeta uopće, ponuđene su njegove kreativno različite interpretacije i mogućnosti doživljaja.

Pravo je zadovoljstvo činjenica da se u Zagrebu ovih dana može pogledati ovakva međunarodna fotografska izložba autora koji su dio cijenjene i odabrane svjetske umjetničke scene, kao osvježenje i dašak svježeg zraka u kulturnom životu grada, u koncepcijskom, ali i organizacijskom smislu.

Treba naglasiti da su to umjetnici koji pripadaju različitim umjetničkim sredinama, te ako uzmemo pretpostavku da čovjeka u velikoj mjeri određuje mjesto u kojem živi i sredina u kojoj stvara, dobivamo zanimljivu kombinaciju umjetnika i umjetnica kao što su Shirin Neshat, koja živi i djeluje u New Yorku, kao i Martha Rosler, Sam Taylor-Wood iz Londona i Rosemary Laing iz Sydneya, Walter Niedermayr živi u Bolzanu (u Italiji), zatim švedska fotografkinja mlađe generacije Miriam Bäckström te berlinski umjetnik Via Lewandowsky i Antun Maračić iz Zagreba. U ovom slučaju konceptualna fotografija poslužila je kao ozbiljno sredstvo za slanje umjetničkih poruka i kao odgovor na nove umjetničke izazove, kao uostalom i od njezine same pojave, pedesetih godina 20. stoljeća. Treba dakle imati na umu da se ključ po kojem se čita takva fotografska slika nalazi u određenoj ideji, svijesti, odnosno konceptu (prema riječima Les Krimsa: »Najveći potencijal fotografskih slika izvire iz svijesti«), jer je sama stavljena u širi kontekst.

Danas, kad se nalazimo na tehnološkoj i informatičkoj superautocesti, mogućnosti određenja mjesta gotovo da su neograničene: nefizičko i imaginarno kao site, čak i za njemačkoga romantičara Caspara Davida Friedricha, koji sliku o mjestu pretvara u fantastičnu metaforu, zatim je tu i transmisija mjesta kao takva Nicholasa Negropontea, odnosno virtualni doživljaj mjesta sa svim njegovim pripadajućim konotacijama...

Via Lewandowsky

Kada Via Lewandowsky istražuje Afriku, izabire simbolične slike pejzaža i ljudi koji u sebi isprepleću ambivalentnu osobinu univerzalnog (čak i déjŕ vu) i specifičnog. U ovoj se seriji koristi manipulacijom digitalne slike, iako je poznat i po instalacijama i šokantnim performansima u kojima se bavi ljudskim tijelom. Koncepcijska polazna točka ove izložbe, odnosno putovanja s nakanom, mogla bi upravo biti ova serija fotografija Lewandowskog, pod naslovom Never been there (iz 1998/99. godine), u kojoj se umjetnik poigrao oblicima i transformirao sliku mjesta (Afrike) dajući joj novu dimenziju i interpretaciju. Nazivima djela kao Osvjetljenje, Gora, Deblo, Lov, Plesačica imaginarno definira doživljaj dalekog mjesta i istodobno nas podsjeća na daleko i blisko, čak i lažno intimno.

Martha Rosler

Njujorška umjetnica Martha Rosler u seriji Public Passage bavi se snimanjem podzemne željeznice, ulice, trolejbusa, zračne luke, dakle javnih mjesta, kroz koja svakodnevno prolaze tisuće ljudi, te čine još jedan kamenčić u priči o modernom čovjeku koji stalno i s manjom ili većom lakoćom mijenja mjesto boravka. Fascinacija tako običnim mjestom kao što je zračna luka ili pak vožnjom u vlaku, transportom i komunikacijom, putovanjem, mogla bi se dovesti u vezu s pretpostavkom da se netko tko je zadivljen podzemnom željeznicom sigurno vozi taksijem. Našu pažnju tako ne zaokuplja ono što je u svakodnevnom životu obično i nezanimljivo, ali bi moglo biti vrijedno bilježenja u smislu fotografske slike.

Walter Niedermayr

Walter Niedermayr svoj komentar suvremene konzumacije turizma i mjesta ilustrira fotografskim poliptisima velikih dimenzija. Doživljaj Alpa, odnosno Dolomita (koje su mu i zavičaj), jezgra su Niedermayrovih fotografskih razmišljanja, te iz njih proizlazi socijalni komentar agresivnog ulaganja čovjeka u prirodu i njezine eksploatacije. Na fotografskim slikama slučajnih kadrova ljudi, hotela, skijaša, planinara i snježnih ralica očita je dokumentarnost prizora snježnih planina i malog čovjeka (putnika), izgubljena u velikom prostoru. Autor tako dovodi u pitanje smisao suvremenoga turističkog masovnog turizma i upozorava na posljedice zadiranja u rafinirani ekološki ekvilibrij.

Rosemary Laing

Australska umjetnica Rosemary Laing već je poznata zagrebačkoj publici, jer je 1996. sudjelovala na izložbi Koncept, serijom fotografija Greenwork. Svojim fotografskim opusom istražuje mogućnosti odnosa između čovjeka i njegove okoline, bilo da je riječ o prirodi ili jednom od javnih i frekventnih mjesta kao što je aerodrom. Naslovi djela kao što su Flight research, Airport, Greenwork ili pak Brownwork već najavljuju karakter tog odnosa. Ovog puta fokus Laingove tijelo je u pokretu, u zraku ili pri nekoj drugoj tjelesnoj aktivnosti. Efekt prozračnosti, čak i efemernosti, prepoznaje se u seriji od tri fotografije koja prikazuje ženu u bijeloj vjenčanici, uhvaćene doslovno dok lebdi u zraku. Sjajan je i snimak djevojke u unutrašnjosti velikoga teretnog aviona. Kako bi se postigao opći doživljaj lakoće, Rosemary Laing svakako je računala i na veliki format fotografija kao jedan od važnijih elemenata vizualnog efekta.

Shirin Neshat

Jedna od umjetnica koja izaziva pozornost radom na svjetskoj umjetničkoj sceni jest Shirin Neshat, koja trenutno izlaže i u londonskoj Serpentine Gallery. Za nju se može reći da je gotovo paradigma dualiteta i artikulacije spoja dviju kultura — Istoka i Zapada, što i čini okosnicu njezinih fotografskih i videoradova (iranskoga je podrijetla, a na studij odlazi u Los Angeles; danas živi u New Yorku). Refleksija te dvojnosti jukstapozicija je kontrasta: crno-bijelo, muško-žensko, zajedničko-individualno, tradicionalno-moderno, nadasve svojstvena njezinu umjetničkom izrazu. Neshat u biti svojim radovima želi postaviti određena pitanja istražujući društvene, kulturne i religijske kodove, dinamiku muško-ženskih odnosa u tradicionalnom islamskom društvu, kao na primjer u videu Fervor (Žestina) iz 2000. i Soliloquy (Solilokvij) iz 1999, u kojem istražuje intimno iskustvo osjećaja nepripadanja. Za sebe kaže: »Na svoj rad gledam kao vizualni dijalog o temama feminizma u suvremenom Iranu — dijalog koji stavlja na ispit određene mitove i zbilju tvrdeći da su oni mnogo složeniji nego što smo mi to pretpostavljali.«

Sam Taylor-Wood

Engleska umjetnica Sam Taylor-Wood u svojim se fotografskim radovima, često provokativna sadržaja, koristi ekstremima javnog i privatnog ili osjećajnog i neobveznog. Poigravši se riječima Five revolutionary seconds tako je nazvala seriju fotografija nastalih panoramskom kamerom, zapravo jednim snimkom od pet sekundi, koja se okreće oko osi, za 360 stupnjeva. U režiranim prizorima iz svakodnevnoga života postavlja likove u odvojene duševne situacije, u jedinstveni luksuzni prostor, koji je zahvaćen u cijelosti. Sam atraktivan maniristički format fotografije postavljen je u razini očišta. Da bi doživljaj mjesta bio cjelovit i potpuno autentičan, dok prolazite uz fotografski friz Taylor-Wood čuje se žamor, tonski zabilježen za vrijeme snimanja prikazanog prostora i aktera u njemu.

Miriam Bäckström

Vrlo popularan suvremeni fenomen urbanog stanovanja, namještaj tvornice, savršeno je poslužio švedskoj umjetnici Miriam Bäckström kao sredstvo za ispitivanje odnosa između stvarnosti i fikcije, te stvarnosti i reprezentacije. Na fotografijama Miriam Bäckström nalaze se savršeno čisti i besprijekorni prostori, ali bez ljudskog lika. Premda su tragovi njihova boravka vidljivi, metodom dokumentarnosti portretira nešto što upravo nestaje, odnosno bilježi stanje prostora zatečena u određenom trenutku, bilo da je riječ o Set Constructions koji ilustriraju prostore filmskog i televizijskog studija ili spomenutom muzeju IKEA u seriji Museum, Collections and Reconstructions iz 1998/99. Umjetnica se serijom izravnih, tehnički perfekcionističkih, fotografija uklopila u ono što se danas može nazvati pojavom glocal, odnosno sjedinjavanje globalnih i lokalnih obilježja. To je termin koji se često koristi za mnoge umjetničke medije i suvremeni umjetnički kontekst, kao i za arhitekturu.

Antun Maračić

Antun Maračić već se dulje bavi motivom mjesta. Seriji reproduciranih fotografija iz novinske crne kronike, koje funkcioniraju s podnaslovima kao integralnom lingvističkom strukturom djela, mijenja cjelokupni kontekst. Prizori bez posebnog značenja, iako su bili mjesto odigravanja nekog nesvakidašnjeg događaja (i kriminala), postaju Usvojene slike. Motivi odsutnosti i ispraznosti već su prije poslužili Maračiću u ranijim radovima pod naslovom Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji.

Naše traganje za odgovorima što je to, naposljetku, mjesto i kako ga objasniti, idejno se poklopilo s namjerom autora izložbe Tihomira Milovca da zaokruži priču Maračićevom serijom radova. U svakom slučaju, ova izložba jedan je od najzanimljivijih projekata ove umjetničke godine i sigurno će potaknuti mnoge da i sami potraže odgovor na postavljeno pitanje.

Iva Brezovečki-Biđin