Smijeh kao lijek

Smijeh kao lijek

Kako mnogi liječnici tvrde da smijeh liječi, pa čak i da oni koji se više smiju dulje žive, predstava Feydeauova Mačka u vreći, u režiji Petra Večeka, s obiljem neobveznog smijeha bez primisli sigurno je mali prilog dugovječnosti

Spremajući se za klavirsku pratnju lažnom tenoru, gospođica Glorija umiljato će reći: »Slijedite me!«, a on će na to priglupo upitati: »A kuda?« Gomila sličnih kontekstualnih nesporazuma, kad jedan lik misli jedno, a drugi mu odgovara misleći na drugo, komična je manira koju francuski komediograf Georges Feydeau obilato primjenjuje u vodviljima, pa tako i u Mačku u vreći, koji je s ansamblom Satiričkog kazališta Kerempuh vrsno napravio Petar Veček.

Oni koji poznaju dosadašnji redateljev rukopis pomislit će da je možda riječ o nekoj zamjeni imena i identiteta dostojnoj Feydeaua. Od Šnajdera, Krleže do Čehova i Brechta Veček je, kako i sam kaže, uvijek želio istraživati različite dimenzije ljudske osamljenosti, čeprkajući po mraku čovjekove duše i vremena koje je, koliko god se u djelu govorilo o prošlosti, uvijek u njegovim predstavama bilo sadašnje.

Čak i kad bira komedije, Veček se odlučuje za one koje nose neku sjenu rezignacije, ali i bunta, poput Radakovićeve Dobro došli u plavi pakao o ljudima sa zagrebačke periferije u ozračju rata, u kojoj su se salve smijeha smjenjivale s knedlom u grlu. U Feydeaua nema takvih sjenka, iako se on i te kako narugao snobovskom malograđanskom društvu, čije je predstavnike s radošću dovodio u apsurdne situacije.

I u Mačku u vreći Feydeau prikazuje snobovsku obitelj koju je u prijevodu odlično lokalizirao na zagrebački Vjenceslav Kapural, što je pomoglo i glumcima, ali i komediji u cjelini, jer su se zahvaljujući tome potencirale komične situacije. Glava obitelji, novobogataš Picukarić želi kćerki, glazbenom talentu kupiti izvođenje njezine prve opere Faust u nacionalnom kazalištu. Za tu prigodu on će pozvati slavnog tenora iz drugog grada (u prilagodbi je to Split) kako bi joj zajamčio uspjeh, a time pronio i slavu svojeg imena. Iz Splita dolazi mladić u kojeg se zaljube sve žene u komediji...

Ova komedija zasigurno nije jedan od Feydeauovih važnijih tekstova, ali su u njemu sadržani svi elementi koji ih čine gledljivim i zabavnim: pokretanje zapleta silnom brzinom, zamjene osoba, dovođenje krivih ljudi na krivo mjesto u krivo vrijeme... Takav vodviljski mehanizam treba precizno funkcionirati i tu se Veček pokazao majstorom koji se zna vladati prema žanrovskim zadanostima teksta, ali i približiti fejdoovski burleskni svijet shizofrenih likova apsurdističkom ozračju koje su neki prepoznavali u tog komediografa, nazvavši ga pretečom teatra apsurda, napose Ionesca. Gotovo tipičan prizor iz Ionescovih Stolica, u kojima dvoje razgovaraju, a da se zapravo i ne slušaju, predočili su odlični Linda Begonja, bogataševa kći, kvazinavudrena glazbena štreberica, i Mario Mirković, nametnuti joj zaručnik, sjedeći svaki na svom kraju scene i razmjenjujući kurtoazije sve dok ne puknu i otkriju što zapravo jedno o drugom misle.

Nekima je prilično pomogla lokalizacija, jer su na dijalektalnim osobitostima gradili komiku, poput Ede Vujića, koji je prepoznatljivom varijantom zagrebačkoga kajkavskog ponudio slavnog imena željna skorojevića i Tarik Filipović, koji je pronašao pravu mjeru svom Splićaninu i lažnom tenoru s vrlo simpatičnim dalmatinskim izgovorom umekšanih č i ž, ne podlegavši zavodničkom zovu karikature, vrlo česte u interpretacijama Dalmoša. Ni u ostatku ansambla nije bilo slabih mjesta. Branka Trlin odlično je odigrala gospođu Picukarić kao prototip žene koja koketira više iz potrebe da potvrdi svoju poželjnost i ispuni prazninu emocija u braku nego da prevari muža, podsjećajući pomalo na lik gospođe Šafranek u Golikovu filmu Tko pjeva zlo ne misli.

Zapravo, mnogo toga podsjećalo je na ozračje agramerske malograđanštine iz spomenutoga filma. Picukarićkinu suparnicu Emu, stariju i popunjeniju suprugu gospodina Fuksa, koja iz istih motiva i s jednakim žarom želi privući pozornost mladoga lažnog tenora, igra Nina Erak komičnom samouvjerenošću osobe koja nije svjesna krivo protumačenih znakova. Kostadinka Velkovska bila je simpatična raspjevana sluškinja, a svoj su prinos u malim ulogama dali Duško Gruborović i Antun Tudić.

U skladu s redateljevom zamisli, scenografija Velimira Domitrovića nije bolovala od uobičajenih stereotipnosti oblikovanja Feydeauovih građanskih salona koji se obično opremaju tako da bi pokazali skorojevićevsku sklonost kiču. On je scenu opremio stolcima i klupama od željeza nalik na vrtne garniture, što je djelovalo vrlo prozračno, a i podatno za igru i bogatu scensku kombinatoriku.

I u kostimima Edite Žagar očitovala se decentnost koja je stvarala neočekivani kontrapunkt s nimalo decentnim ambicijama i strastima. Kako mnogi liječnici tvrde da smijeh liječi, pa čak i da oni koji se više smiju dulje žive, ova je predstava s obiljem neobveznog smijeha bez primisli sigurno mali prilog dugovječnosti.

Gordana Ostović