Sasvim slobodan (ne)red

Ivica Prtenjača, Pisanje oslobađa, Meandar, 1999.

Riječanin Ivica Prtenjača, rođen 1969, međunarodno je druželjubiv i prodoran pjesnik (sudjelovao na nekoliko europskih umjetničkih/pjesničkih manifestacija), a ova prva zbirka pjesama nagrađena je na zagrebačkom Salonu mladih 1998. Nagrada je značila objavljivanje knjige u izdanju Matice hrvatske, no naposljetku je knjigu izdao Meandar, ionako, uz Nakladu MD, vodeći hrvatski izdavač (mlađe) poezije. Debitantska Prtenjačina zbirka bila je vrlo zapažena, kritika ju je najčešće hvalila, premda autor u građenju zbirke nije bio najvještiji, no — o svemu po redu.

Zbirku, pretpostavljam istovremeno ironičnog i afirmativnog naslova Pisanje oslobađa, otvara ciklus Silikoni u kojem Prtenjača manifestira svoju dominantnu poetiku koja će prožeti čitavu knjigu. Riječ je o izrazito slikovitim pjesmama što nastaju slobodnim asocijativnim slijedom, koje karakterizira tzv. smjelost asociranja i stvaranje neuobičajenih sklopova i slika koje se nerijetko pozivaju na američku ikonografiju. Česti su Prtenjačini motivi neboderi, asfalt, ulica, automobili, iz čega bi se moglo zaključiti da je njegova poezija izrazito urbana, no to i nije posve tako (ima u njega i mnogo dobre prirode), a osim toga ne čini mi se osobito bitnim. Ključan je sam opisan postupak gradnje pjesama koji mi je osobno vrlo blizak. Prtenjača je majstor izabrane poetike, a nije naodmet njegovo umijeće i ilustrirati: ljeto se prodaje/ispod vakuumiranih usnica usrećio sam/jedan hrvatski jezik/nanio sam mnoštvo otpada/u svoja ramena s lijepim svirepim mišićima/i sad bih se mijenjao za mjesto/u praonici/gdje samljeveno palmino lišće sjedi u/omekšivaču/uozbiljio sam se kad su me natjerali da se skinem/pa oubučam u neprimjetnog ronioca/zamišljao sam kako se debeli američki auti/utrkuju po niskoj pšenici/istovremeno poželio sam napisati/pontiac bluebird/a da me to ne rastuži. Sve su to plastične, neobične i vrlo atmosferične slike koje se nižu po sasvim slobodnom (ne)redu, i to je to oslobađajuće pisanje na koje naslov upozorava. Ciklus Silikoni ima 25 pjesama, od kojih su velika većina solidne, vrlo dobre i odlične.

Slijedi ciklus Terasa imperativa, u kojem se Prtenjača služi dosjetkom da svaku pjesmu, sukladno naslovu, otvori jednim imperativnim iskazom (poderi, mjeri, pitaj, prati, zovi, putuj, snimaj...), no zapravo donosi još 28 pjesama posve istovrsnih onima iz ciklusa Silikoni, što naravno dovodi do zamora materijala: 53 istovrsne pjesme na 53 stranice doista je previše, čak i kad bi u oba ciklusa Prtenjača mogao zadržiti visoku kvalitativnu razinu koju si je sam zadao, a što ovdje nije uvijek slučaj. Tako je i ovog autora zapao čest problem mlađe pjesničke generacije — nekontrolirano gomilanje pjesama kao posljedica autorske dezorijentiranosti, a što se neće moći riješiti dok se u našem pjesničkom izdavaštvu ne pojave aktivni urednici koji će, poput holivudskih producenata (nisu oni uvijek bezveznjaci kakvima ih smatraju, uostalom često tzv. redateljske verzije gotovo ni po čemu nisu superiorne tzv. producentskima), izbaciti viškove. Nisam sklon uporabi fraza, ali u Prtenjačinu slučaju (i ne samo njegovu, jasno) stvarno vrijedi izreka manje je više. Silikone i Terasu imperativa trebalo je prosijati i ograničiti ukupan broj pjesama ta dva ciklusa na tridesetak.

Nakon toga slijedi osvježenje u vidu 17-dijelne pjesme Uspavanka za sjevernu cestu, koja tvori treću cjelinu zbirke. I ovdje Prtenjača zadržava općenito isti pristup, ali ga garnira narativnošću kroz koju se proteže ljubavna priča (ljubav odnosno erotsko još je jedan čest motiv pjesnika Ivice, kako sam sebe zove u nekoliko stihova) pjesnika koji je čekao da blizu rijeke i neba tama od njegove kose napravi čaj i djevojke koja na čelu nosi mrlje od meda. Njih dvoje kreću na put automobilom, susreću muža i ženu, strasno vode ljubav (kod Ivice nema eksplicitnosti, nego se sudaraju divlje krljušti tijela, grizu usne i grebe mala prestrašena misao o rukama, što je u ovom slučaju zaista pjesnička sublimacija, a ne tek sterilna pseudoerotika kojoj se utječu mnogi pjesmotvorci/pjesmotvorke s ovih prostora) i na kraju nastavljaju put. Zapravo ovdje i nema neke priče, ali kako je struktura pjesama iz prvog dijela zbirke sasvim otvorena i nesputana, i ovakav blagi okvir donosi dobrodošao pomak.

Napokon, zbirku zatvara četvrti ciklus, Naslonjen, i on pjeva o nizu djevojaka slikovitih imena — Iris, Klivija, Luana, Vanessa, Zara, Gudrun, Dada, Sue; to je ciklus u kojem jezične igre možda najviše dolaze do izražaja. Slobodna asocijativnost ovdje je vezana uz likove djevojaka o kojima pjesme zbore (izuzev pjesme o Gudrun, u kojoj Ivica ponovno nekontrolirano odlazi u aocijativnu apstrakciju ili radije progovara o sebi negoli o djevojci kojoj je pjesma posvećena), što katkada rezultira posebno nadahnutim, izvrsnim stihotvorstvom: iris/ti si kao irvas/jedino toplo tijelo u zaleđenoj šumi puna krvi/... iris ti si irvasovo mlado/sanjaš unatrag puna krvi koja juri jugom karelije...

Ivica Prtenjača pjesnik je izrazita dara, poezija mu je puna slobodnih asocijacija i izražajnih slika, osjetljiva za erotsko i sklona jezičnim igrama. Kad dosegne punu autorsku ravnotežu, oslobodi se potrebe za formiranjem začudnih sklopova i slika pod svaku cijenu te ekonomizira produkciju, od njega se mogu očekivati vrhunski dometi. No već sada znatan dio njegove zbirke ulazi u vrh hrvatske poezije devedesetih.

Damir Radić