Sablazan dobrote

Sablazan dobrote

Miljenko Jergović u drami Ti si taj anđeo, čiju je praizvedbu režirala Hana Veček, kao da računa s težnjom publike da bude zavedena. Za ljubav kazališta on je čak spreman izdati — kazalište

Ako je čovjek čovjeku vuk, jednako tako, iako manje vjerojatno, čovjek čovjeku može biti anđeo. Ta tvrdnja ne bi sama po sebi bila čudna da se Miljenko Jergović, pisac drame razoružavajuće jednostavna naslova Ti si taj anđeo ne mora vraški truditi, kako u drami, tako i u izjavama oko nje, uvjeriti nas da ta konstatacija govori o nečem mogućem. Jer stvarnost na koju Jergović polaže stanovite pretenzije — o umjetnosti da i ne govorimo — u praksi je cenzurirana vladajućim trendom nasilja, okrutnosti, svakovrsnog body-piercinga itd. Iz naših televizora nezadrživo nadiru urlici, hici, eksplozije i jeziva škripa kočnica i guma. Imamo mi doduše nasilje i u zbilji, ali ono ima degutantno ruralne forme koje su jedva za crnu kroniku.

Kazališno se općinstvo doduše dade zavesti imalo boljom glumom kao da je patološki sklono raznježivanju, opuštanju, gubljenju kritičke budnosti i trendovske obaviještenosti. Miljenko Jergović kao da upravo računa s težnjom publike da bude zavedena. Za ljubav kazališta on je čak spreman izdati — kazalište. Isprike za to su mu jednostavne. Smatrajući da smo nesposobni za visoku dramu koja nastaje pod utjecajem transcendentnih uzroka, Jergović vidi mogućnost prodora u prostore svakodnevnih drama, upravo onih, kako sam kaže, od kojih smo bili zaštićeni primjerima visokih drama. Za razliku od cjelovito komponirana nacrta visoke drame, male su drame fragmentarne. Dramatičar ih, u ovom slučaju Jergović, može vidjeti kao skup ili podudarnost fragmenata. On ih doslovce zamišlja kao niz kriški života u jednom gradskom neboderu. Zanimljivo je podsjetiti da se kratke priče u kazalištu i na filmu javljaju početkom šezdesetih godina kao forma omnibusa, kakve je primjerice pisao Vanča Kljaković.

Cjelina iz Jergovićevih priča-prizora, koju je za predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu odabrala redateljica Hana Veček, teži kako kompoziciji dramskih značajki, tako i kompoziciji tematskih kakvoća. Tako je najpatetičnija i reklo bi se središnja priča o umiranju jedne žene na sceni uokvirena grotesknom pričom o tome kako kći psihološki muči oca kojega je svezala njegova ljubavnica i pričom o teti Elviri koja preotima nećakinju njezinu ljubavniku. A priči o nadmudrenom popravljaču televizora slijedi priča o homoseksualnom paru čija je ljudska situacija više nego normalna.

Hana Veček napravila je predstavu u kojoj joj je glavni napor bio usmjeren skidanju svakog naglaska neobičnosti s pojedinog dramoleta, da bi se u njima glumci što prirodnije osjećali. Tako se u predstavi više dedramatizira nego dramatizira, te se daje dramaturško-karakterološkom konceptu svakog pojedinog dramoleta da sam od sebe govori ili da se to tako čini. Scenografija Dinke Jeričević znalački nagoviješta višeznačnost ambijenta regalom ispunjenom različitim sadržajima simbolske vrijednosti (među kojima i malom Titovom bistom).

Rijetko se u varaždinskom kazalištu mogla vidjeti predstava u kojoj su svi članovi ansambla do te mjere uigrani i vrednovani u onome što im kao glumcima leži, pa i u onome što to prelazi. Tako u prvom dramoletu Marija Krpan kao Magda dojmljivo izvodi obrat od zaplašenosti do osvetoljubivosti. Žak i Karlo Roberta Plemića i Alena Liverića vode glumačku suigru u pravom glumačkom agonu u kojem ekshibicionizam dijalogizira s naravnim ponašanjem.

Mirjana Sinožić kao Marta i Božidar Smiljanić kao Franjo izdržavaju najpatetičniji moment predstave na rubu potresne bezglasnosti. Predstavu djelotvorno zaključuje Marinko Prga kao Mahir svojom bosanskom pričom koja ekvilibrira na granici samostojne glumačke ekshibicije. Ono što predstavi najviše daje cjelovit ton toplina je Jergovićeve proze koja kao jedinu konvenciju — izgovorenu ili ne — prihvaća spominjanje anđela kao bezrazložne dobrote. Bezrazložne zbog toga što je u suvremenom svijetu nadiruće planetarne hladnoće prirodniji Lafcadiov čin bezrazložna umorstva ili nadrealističkog nasumičnog pucanja u gomilu.

Sjetimo se osim toga da Jergović dolazi iz Bosne, kakvu poznajemo iz Šopova svijeta, gdje su bića i stvari povezani sponama nagonske solidarnosti i uzajamne žrtve kojoj je dobrota neupitni uvjet. U bogumilski rascijepljenu svijetu dobro, svjesno da je odgovorno za višak zla, nastoji to više na sablažnjivoj nadoknadi dobrotom.

Zvonimir Mrkonjić