Roman iz ženskoga kuta

Kate Atkinson, Iza kulisa u muzeju, Algoritam, Zagreb, 2000.

Roman Iza kulisa u muzeju govori o, kako će to u jednoj rečenici izreći glavni lik romana Ruby, »oslobađanju od razbijenog obiteljskog kruga«. Ispričana iz ženskog kuta, to je priča o traganju za sobom, za vlastitim identitetom unutar obiteljskog kruga, koji, unatoč krnjosti i iskrivljenosti, čvrsto drži pojedinca uz sebe ne dopuštajući mu mogućnost potvrđivanja. Taj je pojedinac u ovom slučaju žena, pa roman ujedno govori o položaju žene unutar obitelji, ali i unutar društva uopće.

Roman je podijeljen u dvije pripovjedne linije. U prvoj, osnovnoj fabuli kronološki pratimo odrastanje glavne junakinje Ruby Lennox, i to od sama početka — dana u kojem je začeta. Kako nam o tome pripovijeda ona sama, njezin pripovjedački identitet bit će podijeljen u onaj dio koji o događajima govori objektivno, zrelo i s distance te onaj koji pripada Rubyinoj neposrednoj uključenosti u događaje i odgovara dobi u kojoj se nalazi, što će uvjetovati njezino razumijevanje ili nerazumijevanje onoga o čemu nas izvještava. To će rezultirati osobitim stilom pripovijedanja koji se opire logici stvarnosti i autorici ostavlja više mogućnosti pristupa određenom događaju. Život i odrastanje Ruby Lennox pratimo kroz opise ključnih trenutaka i događaja u njezinoj obitelji, postavljenih u kronološkom slijedu od pedesetih do devedesetih godina ovog stoljeća. Sva će ta rođenja, vjenčanja, sprovodi, obiteljska okupljanja biti idealna okolina za autoričine britke psihološke analize raznih tipova žena — od kućanica do onih koje se s tom ulogom ne mogu pomiriti — te svih ostalih obiteljskih i rodbinskih međuodnosa, od sukoba generacija, različitosti karaktera, do pitanja nevjere, razvoda braka ili obiteljskih tajni. Prelamanjem svih tih fenomena kroz Rubyinu dječju svijest priča dodatno dobiva na zanimljivosti.

Temeljna fabularna linija bit će prekidana dijelovima teksta u kojima se priča vraća u prošlost, opisujući događaje vezane uz žene prethodnih generacija iste obitelji — Rubyinu prabaku, baku i majku. U obiteljskoj sagi o četiri generacije žena zrcalit će se i povijest Velike Britanije u rasponu od gotovo stotinjak godina unutar kojih su raznoliki povijesni događaji (svjetski ratovi, neizostavne krunidbe nekog od članova kraljevske obitelji, rock glazba i hippie-pokret) zahvaćali pojedine članove obitelji Lennox, nalazivši u njima različite tipove svojih predstavnika, od tragičnih do posve komičnih likova. Za razliku od anticipirajućeg slijeda izazvana izvanjskim faktorom vremenskog datiranja u glavnoj priči, događaji vezani uz prošlost bit će prikazani kao nizovi nepovezanih unutarnjih asocijacija izazvanih spominjanjem određenih predmeta koji se u obiteljskom vlasništvu nalaze generacijama. Tako primjerice šalica s potočnicama, zečja šapica ili davno poslan brzojav postaju nijemi svjedoci protoka vremena, promjena ili ponavljanja situacija, uzdignuti gotovo do ikoničkih vrijednosti, pa roman postaje i priča o predmetima. Na razini forme spominjanje određenog predmeta signal je preseljenja iz glavnoga teksta o Ruby Lennox u sporedni, smješten u tzv. Natuknice, unutar kojih se odvijaju priče o njezinim ženskim precima. Podjela teksta romana na dvije ili više zasebnih razvojnih linija, što čitatelju ostavlja mogućnost biranja slijeda čitanja i davanja prioriteta jednom ili drugom tekstu, zapravo i nije ništa novo, i na sličan je način primijenjena u mnogim suvremenim romanima. Brojnim paralelama između vremenski udaljenih likova, koje se zasnivaju na brojnim sličnostima od genetskih predispozicija do sudbine koja je na jednak način snašla neke likove, autorica će sugerirati i nepromjenjivost nekih situacija i problema bez obzira na to u kojem se vremenu odvijaju. To će biti posebno vidljivo u pokušajima bijega od ustaljene svakodnevice, i onih uspjelih i onih neuspjelih, kojima će se utjecati mnogi ženski likovi, u čemu će svoju nepromjenjivost potvrditi uvijek ista težnja za pronalaženjem bilo kakva smisla u životu. Ta će ideja ujedno biti tamnija strana priče jer, unatoč brojnim zaista komičnim dijelovima i prikazima, roman će velikim dijelom govoriti o osjećaju nepripadanja i nesnalaženja u vlastitom životu, kao i o itekako realnoj mogućnosti da se u traženju sebe na kraju ne samo ne pronađemo nego i posve izgubimo, kao što je primjerice slučaj sa likom Rubyine prabake. U tom segmentu roman dobiva na realističnosti prikazivanja — jer dopušta mogućnost krive odluke ili životne slučajnosti koja posve mijenja zacrtane planove. Upravo stoga ironija, koja se javlja kao bitno sredstvo u opisivanju događaja i kao takva pruža zabavu pri čitanju, na drugoj razini ostavlja gorak okus jer dovodi do spoznaje da je ona jedino preostalo sredstvo u borbi s udarcima života, koji se i s njom i bez nje ipak moraju podnijeti.

Iako će u ovom romanu takvi problemi zaokupljati uglavnom ženske likove, pitanja su to koja se tiču ljudske naravi uopće i dotiču vječne ljudske potrage za bitnim, u kojoj pojedinci najčešće pokušavaju spojiti razbijene krugove, promijeniti svijet i ljude oko sebe, da bi na kraju, kao i većina junakinja ove knjige, shvatili da je jedini način promijeniti sebe i prihvatiti život u njegovoj datosti. Provlačeći te i takve poruke kroz prikaz sasvim prosječne jorkširske obitelji, u kojoj nema nikakvih natprosječnih likova ili događaja, u kojoj su neuspjesi, nedostatak hrabrosti ili sposobnosti također sastavni dio nečije ličnosti, te se posebnost ogleda jedino u njihovoj običnosti, roman i ideje u njemu izrečene dobivaju na uvjerljivosti.

Autentičnost u prikazu, egzistencijalna pitanja spretno upakirana u vještu i lako prohodnu naraciju te dovoljna doza komike zbroj je koji ovaj roman čini dovoljno zanimljivim za ispunjavanje dokonih popodneva čitanjem. Ali — ne i više od toga, jer kvaliteta nije samo vještina izražavanja plus poigravanje s formom, nego i stanovita originalnost (iako je taj termin zabranjen u postmodernizmu), koja roman čini posebnim, a u najboljem slučaju i začetkom nečega novog. Posljednjih godina preplavljuju nas romani prvenci opisani kao hitovi — godine, desetljeća itd., čiji je status uspješnice dodatno potvrđen brojnim osvojenim nagradama. No, kao da te nagrade više baš i nisu osobito pouzdana mjerila prave kvalitete (nedostatak kriterija ili kreativnosti?). Da se razumijemo: ovaj — višestruko nagrađivan roman — nipošto nije loš roman, on je dobro napisana i relativno zanimljiva priča. No, o posebnosti koja bi ovaj roman izdvojila iz mora sličnih i učinila ga malo više zapamtljivim od drugih iz-ženskog-kuta-pisanih-romana zapravo — nema tu govora. Ovo je samo još jedan roman u nizu.

Ljubica Anđelković